Blog
srijeda, siječanj 5, 2011
Mixail Jegorovič Riba ne bi niti u snu pomislio kako bi jednog dana 
mogao postati Vampir. 
Novo je neko vrijeme i treba preživjeti…. bio je zahvalan dečkima što ga uopće primiše u ekipu. Sada je imao jaka «leđa» i jedno od boljih mjesta pokraj robne kuće «Ukraine» ,pa je mogao bez ikakve bojazni mijenjati «bakse» (dolare) za kupone..kupone za bakse u najpovoljnijem terminu… Iako ga je očito zagrijana , biatlonka Onja (što je nosila debele batkove poput kakve zelene žabetine sa Vodochranilišta) prije nekih dva mjeseca pozvala u kino pogledati «Drakulu»…on u to vrijeme nije imao vremena za takve gluposti, a horroriće sa tim dvozubim i drugim nakazama (jednom je zgodom pogledao neki film o vukodlaku u Londonu ,pa nije cijelu noć oka sklopio) svjesno bi izbjegavao…..pa dosta je svakodnevnog horrora po ulicama….neki su dan u Spaskajoj ulici ustrijelili Glišu Čebahuljina zvanog Dali (valjda zbog mušketirskih mustaša ) a tisak je hrabro objavio slike zločina ……i eto nam namjesto crvene filmske boje stvarne krvi na pločniku .A nije Dali prvi a svakako niti posljednji ; na groblju uopće neće biti usamljen. Gazettice pišu…obračun klanova..ali ne zna se tko…blablabla..u tom stilu….vraga se ne zna…bar je to jasno; ne morate imati nešto sa kijevskim podzemljem da bi ste znali kako su ubojice Sala i njegovi banditi. Kažu da je zbog droge. Može biti.
Zavalio se Riba u svom pljesnivom «kvartiru» u Politehničnoj ulici to nedjeljno poslijepodne uz televizor i stari škrgutavi video-rekorder u kome je izgleda vječito prebivalište pronašla video kaseta sa Loteanuovom filmskom verzijom Čehovljeve «Drame u lovu». Obožavao je ovaj moldavski film…»To je remek djelo!» - uvjeravao bi subotom svoje društvo u «Sankt Petersburg» restoranu u Ševčenkovoj - « a ne kojekakvi prozapadnjački horrori ili američki SF-ovi iz pedesetih u kojima zli vanzemaljci svi odreda nose astro-kacige Gagarinovoj nalik.!!»Premotavao je i premotavao..to ga je kombinaciji sa povremenom limun-votkom zaista opuštalo…vrtio bi film od početka ili pojedine odlomke i po nekoliko puta…svi su mu već rekli da je dosadan i poput stjenice s tom moldavskom kinematografijom….ma što oni znaju …pola njih ne zna niti tko glumi arapina Petra Velikog….žlobi!! 

I baš kod omiljene scene u kojoj grofu Karnejevu što ga izvrsno animira Lavrov slijeće bijela golubica na glavu , i sva u bijelom divna Romkinja što ga je neobično podsjećala na voljenu Zojku , (a koju glumi slavna Svjetlana Toma ) stoji naslonjena o unutarnje stepenice dvorca, dok Žemičužnji što glumi Karpova prebire sljoznuju po sedmostrumnajoj gitari;.e, baš tad zazvoni telefon..uff….do vraga!! 
«Halo Riba ?!…..Venger ovdje…halo…čuješ li me!?
«Daj…ne kriči…. bljat….što je sad?»
«Od životne je važnosti!!»
«Ne pretjeruj!»
«Molim te poslušaj….hitno je ….interesira te pedeset baksa? Pronašao sam kupca za
onaj nakit…nadam se da je vrećica još kod tebe?»
«Tu je…a gdje bi bila?….i što je tebi čovječe? Nedjelja je , bljat… zašto ti ne možeš doći po nju?»  
 «Riba …gledaj…ja sam kod Maxa…u Palladinovoj….znaš ..bio si u tom stanu. Svi su ovdje i čekaju te…molim te….postoji razlog iz kojeg ne možemo mi do tebe… ništa me ne pitaj i donesi nakit…molim te!!» 
«Dobro..dobro « - popusti on , iako mu se Vengerova boja glasa uopće nije svidjela - « evo me za otprilike sat vremena….a ti spremi pedeset baksa !» 
Nitko mu ne odgovori…samo se začuše čudni zvukovi…nekakvo režanje…lom..kao da je pala stolica ..a potom ponovo Vengerov glas.
«Ne..oh neeee….za ime božje….Riba..molim te… pož…!!» 
Veza se prekine , a zbunjeni Riba pripali cigaretu. Da…previše piju..pa se šegače preko telefona. Možda dobro odglumljena panika na kraju…štos…pomisli; a možda i ne?
I što je s tom vrećicom ?
Taksista je Venger bio čovjek crnoberzijanca i lopova Maxa. Što bi on radio nedjeljom popodne u Maxovom stanu i čemu strka tamo, a sve poradi jedne neugledno sive vrećice u koju je umotana nekakva ženska bižuterija? Riba nije bio ekspert ,ali je dovoljno poznavao materiju ; zlato ovo nije…niti drago kamenje… takvu bižuteriju možete kupiti na svakom uglu, a na starom Dinamovom stadionu vise tone sličnih ogrlica ,narukvica..naušnica i drugih raznih visuljaka. Ali sjeća se da mu je Venger rekao kako je vrećicu dobio na čuvanje od Maxa. No ,Vengerov se brat prije mjesec dana vratio iz zatvora i u njegovom stanu tada nastane prava gužva. Žena , djeca..braća i njihove porodice. A braći baš nije vjerovao. Zato ga je zamolio da mu pričuva to…do prodaje. Ali Venger nije zvučao toliko pijano ? Možda su opet uzeli cure od Mitje Ciganjoka, pa samo orgijaju? Ne..ne..nije zvučao poput pijanca…rekao je kako su našli dobrog kupca. Ali..čemu onda panika? Možda nakit i nije bitan…aha…u narukvici je ili ogrlici skriven kakav mikrofilm…novo je vrijeme…sve je moguće; obožavao je Štirlica ..uostalom i sve špijunske filmove..u svakom slučaju sve je to njemu više no sumnjivo ....pa bi se vrećice trebalo hitno riješiti.
Podzemna nije bila daleko. Desetak minuta pješke. Ali , morao je vokzalom do posljednje postaje ….pa na autobus…. Palladinova je ulica bila na Akademskom naselju….do tamo još nema vokzala…uvijek je psovao…na lokalnom programu svakodnevno obećavahu i to dovršiti….bljat.
Sišao je sa autobusa i nije mu trebalo dugo…. Mangupi su išarali i slupali staklo na ulazu u zgradu…a sada na peti kat….naravno..lift još uvijek ne radi….
Zazvonio je…..začudio se kada je primijetio odškrinuta vrata…prvo; Max ne bi nikada ostavio nezaključana vrata u ovako «banditskom kvartu»..a drugo..ako je stvar toliko važna…i ako je Venger preko telefona rekao;»Svi su ovdje i čekaju te»…onda su ga na samom ulazu trebali dočekati Krljica i Proverka ;Maxovi snagatori…njih nije bilo….no Riba pomisli kako su svi u velikoj dnevnoj sobi jer su baš iz nje dopirali zvuci Maxovog starinskog gramofona. Pucketala je raritetna ploča kojom se max ponosio:  Tango omiljenog mu Pyotra Leschenka ......ali.....
glazbena podloga 1 by lulallay 

«Uđite Mixaile Jegoroviču!» 
Začuje se ženski glas. Ugodan glas. Što je ovo?
Prošao je kroz hodnik ,a vrata su dnevne sobe bila širom otvorena.
Imao je što i za vidjeti….Leonid Horvat zvan Venger sjedio je na trosjedu bijel kao salonski stolnjak. Na suprotnoj strani prostrane sobe nesvakidašnja slika: tri prilike i pas kao da pobjegoše iz Muzeja voštanih figura. Žena…. neobično lijepa , ali i blijeda sa slapom duge crne kose što je nestajala u crnoj starinskoj haljini sjedila je na drvenoj Maxovoj stolici..do njenih nogu ležao je veliki tamnodlaki mastif…a sa lijeve i desne strane užas od dva dvometraša…visoki i isto tako blijedi crnokosi ljudi pod niskim stropom panel- stana bijahu nalik zlim divovima iz kakve bajke. 
 «Mixaile Jegoroviču?» – upita ona odmah – «Nakit jeeee....nadam se kod vas?»    
Sklopljenih očiju i dlanova kabalistički umetnutih u zgrčeno međunožje Venger se obilato znojio , a Ribi se učinilo ;čak i da moli. Kada začu ženin glas…on se poče tresti kao stroj za rublje.
«Vaša visosti « - progovori sada jedan od divova - «Kako bi bilo da ja….?» 
Žena ne skrećući pogled sa Ribe ispruženim dlanom zaustavi diva.     
Gruzini..pomisli Riba…ali koji? Znao je sve grupe u Kijevu…nijednu nije vodila žena pod nadimkom Visost…a nije primijetio niti kakvu bolju «mašššinu» na parkiralištu…kad je o Čečenima i Gruzinima riječ nerijetko bi to bio polovni , pa i novi «cadilllac»….možda je grupa iz Moskve..možda ih ima još…da ih ugleda na ulici mislio bi kako se radi o košarkašima iz Tbilisija.
Ona tada ustane i priđe mu. 
«Mixaile « - upita nježno..gotovo na uho – «Zašto su vas nazvali Riba…da li zato jer volite šutjeti?..Ja volim šutljive muškarce.»
Namirisao je   kamfor. Čudno.
«Prvo mi je ime Tamar « - nastavi ona – «ali ja nisam ona.. Tamar Bagrat …kći sam Rusudane…a Velika mi je Tamar bila baka …možda ste čuli za moju baku?» 
Sada je Riba znao da ima posla sa grupom odbjeglom iz zdravstvene ustanove što je ukrala srednjovjekovne kostime u nekom od Kijevskih muzeja. 
«Znaš Jegoroviču….iako sam kraljevske krvi za života nisam baš kraljevala …pa tako sada kraljujem…ali na jednom drugom mjestu. Nije li tako ,Šavleg !?»
Nasmijala se. 
«Vrlo točno vaša visosti!» - istupi div. 
Ona se onda približi Ribi doslovno šapćući. 
«E pa, vidiš Jegoroviču….vijasmo taj nakit od Kutaisija..Pronašli su bakin grob..iskopali i pokrali što su mogli pokrasti…zlikovci….naravno….moja bivša vrsta...ljudi. Tko bi rekao da ćemo završiti u Kijevu. Sada ćeš nam lijepo predati vrećicu i možeš slobodno otići i nastaviti gledati u tu svoju kutiju…točno tamo gdje si stao…kod bijele golubice na glavi grofa Karnjejeva .» 
Nasmijala se. Dva su duga špicasta očnjaka ipak zasjala u slabo osvijetljenoj sobi. 
Ovaj put je Riba osjetio kako će mu u sljedećih nekoliko sekundi otkazati koljena, srce, mozak i želudac. Osim nagle potrebe za krevetom ili stolicom…kao da je cijelu sobu sada gledao sa sjedala vrtuljka lunaparka u pokretu…. osjetio je kako bi uskoro mogao i povratiti. I već mu vrećica bijaše u ruci ..a kada ju je točno izvadio iz đžepa.?...nije znao.  
«Odvratno !! « - zgrozi se žena – « Kakva odvratna polietilenska vrećica. Vengeru..gnjido!??Zar nakit moje bake nije zaslužio nešto bolje!!?» 
Ovaj je samo spustio glavu i jauknuo zatvorenih usta kao pas u zubobolji.    
Div tada priđe Ribi..bio je otprilike dvije glave viši …i uzme vrećicu pa poče slagati komade nakita na obližnji stolić. Žena pođe za njim i baci pogled na složeni sadržaj. Div samo slegne ramenima . 
«Možete li sjesti ?» - zamoli ona Ribu - «Da…raskomotite se!..Htjela bi vas nešto još upitati.»
Riba nije bio siguran da li će se uopće moći pokrenuti. Što je sve za to kratko vremena prošlo kroz njegovu glavu…ne bi stalo u omanju trilogiju…No, jedva se nekako dogegao do fotelje.
« Jegoroviču !« - reče ona – «recimo da postoje vrste vampira koje imaju ponešto razvijenija osjetila pa mogu prodrijeti duboko u ljudsku dušu i vidjeti sve…tko je tko..tko je kakav…upravo sam bila u vašoj duši Mixaile …učinilo mi se da vi niste poput ove gamadi ovdje…(drsko pogleda u izobličenu facu drhtavog Vengera)…ali sada sam priznajem razočarana…a možda se i varam….gdje su naušnice !!?»  
Što? Naušnice? U vrećici ih nema?…razmišljao je..morao je..znao je da će ga to držati…Riba ipak nije bio poput Vengera. Mogao se regenerirati..povratiti razum. Drugim riječima…ako izdržite prvi šok..razum će sam povratiti izgubljeno. Uostalom..treba se iskobeljati ,zbrisati, skliznuti odavde…na bilo koji način ..pa što ako se stvarnost privremeno i raspala…ne moram se raspasti i ja.
A naušnice?…..bile su u vrećici….vidio ih je…čekaj ,čekaj…da…Zojka ;posljednji put kod njega u stanu ona je kopala po vrećici..nosila je taj nakit ispred zrcala u spavaćoj….lijepo ju je zamolio da ga vrati……još je rekla da su naušnice «cool»….zaboga….siguran je…..Zojka ih je ukrala .    
«Utče….Šavleg !!?» - pozove Kraljica. 
«Izvolite Visosti!» 
«Pokažite gospodinu Jegoroviču njegove prijatelje!» 
Divovi izađoše iz sobe. Riba začu kako otvaraju vrata kupatila. Zatim se vratiše. Svaki je na vrhu sablje nosio pribijenu ljudsku glavu. Iako obje bijahu krvave ,Riba odmah prepozna bodyguarde; Krljicu i Proverku. 
«Nismo imali treću sablju « - dopuni Tamar – « pa smo Maxa sa mukom ugurali u ono što vi zovete stroj za pranje rublja. Tako prolaze svi koji pružaju otpor ili neće surađivati ;svi lažovi i nasilnici. A gospodina ćemo Vengera što je iz ove ovdje sprave (u ruci joj se nađe Leonov vojni pištolj) pucao po nama..dati mom vjernom mastifu Gaulu ,jer jadno vampirsko pseto cijeli cjelcati dan nije ništa pojelo.» 
Leon ju uopće nije slušao. Može se reći; ono što se nekada nosilo nadimak Venger ljuljalo se na trosjedu i cviljelo kao kujica.
Pošto je vidio stvarno odrubljene glave i zaključio kako ne vrijedi samog sebe štipati Riba napokon zaključi kako se ovdje uistinu nešto vrlo čudno i što nije od ovog svijeta zbiva …ali kada je već tako ,on nije želio završiti na trosjedu ljuljajući se u duetu sa Vengerom …prvo pravilo; ne izgubiti razum..drugo; rješenje uvijek postoji. Ali najbolje bi bilo u ovako nezavidnoj situaciji nazvati Zojku..jedini problem je ; kako je poštedjeti? …kako učiniti da ona ne upadne u stan i ne doživi nešto od čega bi mogla završiti u bijeloj bolničkoj košulji ? Ali morao je reći.
«Zojka je….»
«Znam …čitam vam misli» - odmah ga prekine Tamar - « Gdje je ona!?»
« U Frankovoj. Ali… ako je moguće da ja pođem…..?!»
«Ne dolazi u obzir. Dopustili ste da vam ukrade nakit. Volite li ju? Možete voljeti lopova.? Više niste vrijedni poštovanja jedne Kraljice. Stoga prelazim na «Ti».U moje vrijeme vrane bi joj na kotaču čupale oči…moja je baka takvima sjekla ruke i noge… Imaš li broj telefona?»
«Znam napamet!»
«Nazovi ju i neka smjesta dojuri ovamo!» 
Nazvao je Zojku. Oh..hvala nebesima ;u stanu je…zijeva. Spavala je i sad je kao i sve žene na lijevoj nozi : 
«Što je s tobom budalo!!Nema te dva dana…morao si zvati…a zoveš jer znaš kad spavam…ne mogu vjerovati…a ne mogu ja napolje danas….ubila sam se sa tabletama »
«Zojka ljubavi! Slušaj me molim te pažljivo » - izmijenio je boju glasa kako bi možda shvatila da to što će joj reći nije bez vraga – « Sjećaš li se onih naušnica od prije neki dan. Možda znaš gdje su ?Zojka..možda si ih uzela..onako u šali! Molim te…poznaješ me..znaš da ne bih pričao u vjetar…radi se o životu i smrti. Vjerovala ti ili ne…unutar…..unutar jedne od naušnica je mikrofilm…da, ljubavi…ja sam kod Maxa…svi smo ovdje..moraš ih donijeti…kreni odmah..čekamo te....u protivnom….ozbiljan sam…ode nam možda svima glava…a bojim se da bi onda ti tipovi mogli i tebe potražiti.»
Sa druge strane žice …..tišina.
Zojka je razmišljala. Govorio je kao nikada prije. Djelovalo je uvjerljivo. 
«Mixaile….halo!!….» - napokon se i tiho začuje njen glasić - «Moram ti nešto reći u stvari..priznati…one nisu kod mene.»
Ugrizao se za usnu.
«A gdje bi bile ljubavi? Pregledaj cijeli stan.!»
«Ne…hoću reći…ja znam gdje su….kako da kažem; u vratima Akulinog porschea!»
Nije mogao vjerovati …jednostavno je zaklopio oči
«Što naše naušnice ljubavi rade u Akulinom autu?» 
«Divno « - reče prilično glasno Tamar i raširi ruke – «samo mi još bludnice trebaju!!»
Sad se opet čula Zojka…ali ovaj put….
«Riba …kakva je to žena pored tebe!? Da li se meni to učinilo ili mene tamo prozivaju bludnicom?»
«Ne….ne , ne draga …učinilo ti se. Max je…to je bio Max ?»
«Max za mene nikada ne bi rekao da sam bludnica. Daj mi ga!»
«Pa nije……ne mogu…..!!! (Riba se sada posve zbunio.)
«Daj mi Maxa!?»
«Lagao sam….nije tu…mislim..pored mene...ali!»
«Lažeš !? ..znači laž…zašto Riba!?…Dakle, ja sam glupača…još malo pa bih u priču o mikrofilmu posve povjerovala !!!Ali sada vjerujem u onu priču o kurvama Mitje Ciganjoka i vikend- orgijama kod Maxa .Želiš svojoj kurvi pokloniti naušnice..tako reci!!!» 
«Ali predraga…ljubavi...zašto bih te onda pozvao!»         
Tada mu Tamar istrgne slušalicu iz ruku i spusti je. A Riba spusti glavu. Možda je i bolje tako… pomisli….bar će poštedjeti Zojku. 
«Tko je Akula ?»
«Opasan diler…isto Frankova ulica ..na broju 332. Ispred je parkiralište ,a na njemu njegov polovni porsche sa dobrim alarmom…Akula puca kada mu diraju auto….to svi znaju…naušnice bi trebale biti u desnim vratima…ili tu negdje.»
Riba nije volio Akulu. Pogotovo poslije onoga što mu je rekla Zojka. 
«Utče …..čuo si? « – obrati se Tamar onom drugom divu. – «Pogledaj kroz prozor. Ako nema sunca…idi odmah ….i budi brz .»
Sunce je već zašlo i div širom otvori prozor. Sada su Riba i Venger postali svjedoci neobične preobrazbe …Utče u trenu nestane ,a na dasci je prozora stajao veliki netopir. Odleti i on.
Venger se nasmije…nekako čudno..poput djeteta..pa poče pjevušiti Čeburaškinu pjesmicu iz dječjeg serijala o krokodilu Genji…a poslije redom..pa i pjesmice iz najranijeg djetinjstva ljuljajući se i pri tome buljeći u zid .Čak je zaboravio i na činjenicu kako je on ustvari sada vrst pseće hrane; večerica za pregladnog Gaula .Riba je samo sklopio ruke i molio sve svece redom počevši od Svetog Andreja pa sve do Nikolaja i Sofije…ne bi li valjda ovi isposlovali da se njegova noćna mora bar donekle dobro završi.
Čekali su .
Tamar je piljila u Ribu i njegove smeđe kovrče. Gutala ga je ,a Riba je to osjetio.
Možda vampirica razmišlja o njegovoj sudbini? Sviđao joj se i znao je to. Samo mu to uopće nije mirisalo na dobro…naježio se pri pomisli kako ga pokušava zavesti oštrozuba pijavica …ma kako zgodno izgledala. 
Napokon zazvoni telefon. Tamar podigne slušalicu.
«Vaša Visosti…ja sam … Utče…. nisu bile u autu….ali sam tog ćelavca malo podgrijao na platni u njegovoj kuhinji…pa je popustio. Bile su u nekakvoj kričavoj plastičnoj vazi. Užas jedan! Uglavnom imamo ih. Dolazim odmah .»
Zadovoljno je Tamar protrljala ruke. Vratiti će sav nakit, a bakin će se duh umiriti.
glazbena pratnja 2 by lulallay

Ali….što je sad ovo!?
Netko životinjski zalupi ulaznim vratima .U sobu uđe lijepa , ali namrštena djevojka…Zojka. Mahala je bejzbol palicom što ju je pokojni Krljica držao u stalku za kišobrane kraj ulaza.
«Aha ..orgije upravo završene !!!» - poviče vidjevši otvoren prozor - «Zračite se ..poslije alkohola , marihuane i seksa!!»
Zojka dođe do prozora i pogleda dolje…zatim ,a vidjevši kako Tamar sjedi uz Ribu reče:
« Dakle to ti je ta kurva…pa zar nisi mogao pronaći neku mlađu !?»
Tamar ustane.
«Mlada damo….molim vas da pripazite što govorite!»
U tom trenutku u sobu uleti veliki šišmiš. Kako ona bijaše sasvim do prozora Utče
nije mogao izbjeći direktni sudar sa Zojkinom dugom crnom kosom.
Vrisnula je. Okrenula se.  

«Zvijer…zvijer….Samo mi još šišmiši fale!!»

Tada ona palicom snažno zamahnu…i udari životinju još u zraku. Ovaj završi na tepihu. Ali nije ispustio naušnice.

«Zar ste ga morali udariti!?..Pa to je samo životinja kao i vi !!» - poviče Tamar.

«Ti kurvo šuti…i ne samo to…sada ću ga dokrajčiti!!»
Ona zamahnu prema naglo usnulom netopiru…no Šavleg koji je još prije skinuo Krljicinu glavu sa vrha svoje sablje naravno zamahnu prije nje. Riba krikne.
«Nisi ti ništa kriv…a ja nemam više vremena » - reče Tamar , a zatim se strasno baci na ribu, I zarije zube u njegov vrat ,pa oboje završe na podu.
 I tako …dok je Riba urlikao kao slon ,a Venger kojega se to sve uopće nije ticalo pjevušio «Čeburašku» ,bezglavo je Zojkino tijelo još koju sekundu stajalo i držalo palicu u zraku. Zatim poput stabla padne, savije se preko malog stolića i poput zaklanog pileta poče prskati litre krvi na Maxov skupocjeni Azerbejđanski tepih. Šavleg konačno osvijesti netopira i ovaj se odmah pretvori u čovjeka..hmmm..vampira. Tamar tada ustane i pruži ruku ležećem Ribi ,a pri tom upita diva.
«Naušnice?»
 «Ovdje su Vaša Visosti» - odgovori Utče u stavu mirno – «niti sa glogovim kolcem u srcu ne bi ih ispustio.» «
 Opet se ulizuje!» - dobaci Šavleg.
Riba se osvijesti…nekako smeten. Neuspješno se pokušavao prisjetiti. Što je ovo? Tko su svi ovi ljudi? I gdje je njegova mama? Boli ga glava…spava mu se.
«Ideš ti sa mnom. Ja ču te voditi « - reče mu Tamar – «pokazat ću ti nevidljiva kraljevstva!» «Nebeska kraljevstva!?» «Paaa….ne baš nebeska…slično!»
 Tada se ona obrati divovima . «Nemamo više što ovdje tražiti ,gospodo! Idemo…..!»
«A Gaulova večera !?» - upita Šavleg i pokaza na živu ljuljačku Vengera .
"Neka se strpi do kuće " - mahnu ona rukom - "I tako je predebeo!"
To reče ,pucne prstima i svi nestanu.
yallalul @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 4, 2011
EPILOG.

Sutra je ujutro na poziv susjeda u stan okupan krvlju banula policija. Trupla i glave

bijahu na raznim mjestima; od kupatila ,toaleta pa sve do dnevnog boravka. Glavni

je inspektor  sumnjao kako je mafija pokušala prikriti motiv hineći neku vrst masovnog ritualnog ubojstva. No…forenzičari otkriše niz potpuno neobjašnjivih detalja…kao na primjer; kakova bi to snaga morala biti da cijelo tijelo odraslog

muškarca ,dakle u jednom komadu , strpa u bubanj stroja za pranje rublja ?Jedini preživjeli..neki proćelavi sredovječni taksist po imenu Leon Horvat zvan Venger

nije mogao ništa o tome reći. Kako se čuje i zna; poslije je premješten u adekvatnu ustanovu i nije mu bilo tamo toliko loše: pjevušio je i dalje dječje pjesmice , a rodbina i djeca redovno bi ga obilazili.

Nestala je još jedna osoba ,a kako je poznavala sve ubijene…čak i onog dilera u Frankovoj ulici što su ga golog i opečene stražnjice pronašli naglavce zabodenog u WC školjku, policija je sakupila dovoljno materijala da dokaže kako su njegov nestanak i  ovaj čudni masakr povezani .No..do dana današnjega truplo te osobe nije pronađeno.

Gdje je?

A tko će to znati?

Mi znamo samo jedno.

Mixail Jegorovič Riba nikada nije poželio postati vampir.   

 

yallalul @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 28, 2009
                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                           >                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                          

                   

 

 

 

 

 

 

 

                                                                                                                                                                                                                                                                                                             >                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                          




 

 





Došao si.» - rekla je posve mirnim glasom . Nije me čak niti pogledala. – «Napokon si došao!» 

Sjećam se…upao sam u  dvoranu kao kakav barbarski osvajač. Većina stvari bijaše pokrivena bijelim plahtama. Moj je ulazak uznemirio stare svijećnjake čija je   svjetlost zaigrala sjene na zidovima. Bila je visoka. Stajao sam iza njenih leđa, a ona je poput statue sporo klizila podom dvorane prema velikom crnom klaviru. Cvrkut? Dopirao je iz Parka. Jutro će. Noćni je  pejzaž   poplavio pod krilom jutarnjeg slavuja proljeća, a zaljubljene su se ptice svibnja već budile. Protekla noć bijaše  topla i prepuna zvukova, mirisa mladih travki i lišća na stablima okolnih gajeva .Njena se bijela plemenitaška halja vukla po mramornom podu dvorane napuštenog Dvorca, i samo bi po koja nit duge  i nevjerojatno ravne smeđe kose  skromno zaplesala. Sjela je za klavir.

 

 «Kako si me našao?» - upitala je tiho glasom koji je zadirao moje srce.

 

«Ovaj put « - gotovo sam šaptao – «u starim knjigama….hoću reći ;više knjiga i nešto sreće.»

«Ali….kako si znao da sam ovdje….?.»

 

«Ovo je bilo omiljeno mjesto vaše prijateljice…..mađarske grofice.»

 

Okrenula se. Vidjeh ju. Imala je blijedo ali pravilno i čisto lice, poput djevojčice. Crne su oči pod  menorom  tajanstveno tinjale kao i svijeće. Suze još nisu pošle ali sam osjećao kako bi svakog trena mogle početi. Stotine godina? Krv je svoje učinila. Kao da je imala dvadeset. Pisali su mnogi o njenoj nezemaljskoj ljepoti, ali ja nisam vjerovao u te priče. Sada znam da riječi nju ne mogu opisati.

 

«Pričekaj neki pun mjesec « -  čitala mi je misli – «onda ćeš vidjeti kako ću izgledati. A  Bathorijeva mi nije bila prijateljica….ta je smrtnica i bestidnica bila samo služavka. Jedna od mnogih .»

Znao sam da govori istinu.

 

«Znaš li tko mi je bio djed? Onaj o kome se i danas pišu knjige. Znaš li koliko ih je poklao…a  koliko ih je samo učinio podanicima tame? A koga je najviše volio? Reći ću ti .To nisi mogao pročitati. Svoju unuku. I evo me. Ja sam posljednja.»

 

«Nema se smisla opirati grofice» - rekao sam pazeći da ne povisim ton – «Naši su lovci posvuda. Dvorac je opkoljen. Uskoro sviće.. Možete birati»

 

« A tako? « -  nehajno me pogledala listajući klavirsku partituru     «Da…..vi ste bića svjetlosti…zaboravila sam…previše je svjetlosti.»

 

Zamislila se. Pognula glavu. Morao sam prekinuti neugodnu tišinu.

 

«Možete birati…..ali preporučio bih provjereni napitak .Od njega nećete ništa osjetiti. Zatim vas polegnemo u vaš omiljeni lijes i riješimo to glogovim kolcem.»

 

«Impresionirana sam. A druga varijanta?»

 

«Puno bolnija. Moji su ljudi na vanjskim stranama svih prozora. Imaju zapovijed  otvoriti prozore, strgnuti zastore ….sa prvim zrakama sunca.»

 

«Kažeš…..bolnija?»

 

Dobro je znala što to znači….Oganj.

Stajao sam tamo gotovo opijen njenom pojavom. Ja sam bio lovac..njen krvnik, ali se dobro sjećam i priznajem kako sam tada sa svakom njenom riječi, svakom  gestom ovog nadasve neobičnog bića postajao…nisu li prave riječi…. sve jadniji. Nikada ne oćutjeh slično. Ovo nije običan vampir. Ovo je najviše plemstvo. Takva ne luta okolo noću. Njoj krv donose sluge..ona ju pije iz pehara. I svaka njena kretnja ,njene geste, govor, ukratko sve što je ona; zadivljuje. Odmah me zarobila, ne kao žrtvu. Kao čovjeka i muškarca. Ubijao me taj divan sklad nadnaravne ljepote i neizmjerne tuge. Njena je tuga bila nešto drugo. Sve je bilo ispunjeno tugom, ali ne ljudskom. Bilo je tu nečeg… dubljeg. Mogao bih se izgubiti u tom labirintu. Ovijala me i zarobljavala svojom neljudskom tugom.

 

«Ja sam posljednja» - okrenula je prvi list partiture – « moja grofovska loza…i moja vrsta ovdje završava baš kao i one vrste životinja što su zauvijek nestale. Kada me ubiješ…. moći ćeš reći svojima kako je tama napokon pobijeđena .A onda proslavite ….to novo svijetlo»

 

«Možete slobodno biti cinični»  - rekao sam mirno gladeći naoštrenu  strijelu sa glogovim vrškom – «i molim vas još jednom…ne pokušavajte se izvući.»

 

«Sada više ne ….znaš « - uzdahnula je gledajući u klavijaturu – «umorna sam…umorna…zamorila me ljudska rasa..previše vas je..….previše je buke…posvuda »

 

Htjedoh reći; Znam, i mene…ali nisam. Sve do ovog trenutka cijeli sam pređeni put mislio da znam što radim, da znam što je ispravno, a sada se uopće nisam osjećao dobro…pojavila se potmula sumnja. Kao da ubijam ... neku vrst Božice. I sebe. Savjest? Što mi se to događa?

 

Pritisnula je tipku. Odzvanjalo je u praznoj dvorani.

 

«Odlučila sam « - rekla je – «Čekati ću zoru. «

 

Progutao sam. Zaboljelo me. Zaboljela me.

 

«Možeš reći svojima  da otvore zastore. Mogu li dok čekam njegovo visočanstvo Sunce nešto odsvirati…mislim…kao posljednju želju?»

 

«Što biste željeli odsvirati?»

 

«Barcarolu za klavir. Čajkovski. Tužna je. Volim ju svirati….u posljednje vrijeme.«

 

Promislio sam. Ali u tim trenutcima nisam mogao jasno razmišljati.

 

«Ako nije nešto drugo….zašto ne….samo izvolite!»

 

Uzdahnula je. Bjedniji no ikad shvatio sam zašto želi svirati..Bilo je tu ponosa i snage. Želi pred sunce poput dostojnog neprijatelja. Nisam mogao vidjeti ,ali sam znao da je sklopila oči i da ih do kraja neće otvoriti. I kada strgnu zastore ..neće niti pisnuti.

Barcarola by jankovicanizer

Počela je svirati. Isprva tiho. A onda su se zvuci odvojili od klavira i poletjeli ka svodu . Za Čajkovskog sam znao, no kada je počela svirati, shvatih da nisam očekivao toliko sklada. Barcarolom je savršeno opisivala sebe samu. Elegija je bila  poput nje; nadnaravno lijepa i duboko tužna. Anđeli tužnog refrena ulazili su u moje srce i tuga se rasprostre u meni, dok su se zvuci  odbijali i vraćali lutajući prazninom. Zatim uslijedi drugačiji motiv; trak nade, gotovo buntovan…ali kratkog života; on upade u početni motiv; vrati se i završi u elegiji. Nisam mogao mjeriti vrijeme, ali ostalo je još malo. Mislim da sam plakao…. 

Svirala je ,a ja sam vidio vlastiti jad ..grješno postojanje…moj jad….čovječji. Pod njenim prstima Barcarola  kao je tugovala za izgubljenim vrlina…za krepošću, za plemenitim djelima, za iskrenošću…za korabljama koje su odavno napustile ovaj Svijet…jecao je sporo klavir , za leutima ljubavi izgubljenim u prljavim oceanima stvarnosti …za svim onim što nas je trebalo krasiti ,a čega više uopće nema…kako je rekla..…previše je danas svjetlosti…previše je ispravnog da bi bilo ispravno……..

Barcarola je bila i …iskupljenje.

Ona je svirala svoju tugu  pred postiđenim krvnikom …

Nikada više neću biti isti.

Sunce je izašlo.

Novi dan. Vani je buka Svijeta

A onda strgoše  zastore….

 

 

yallalul @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 27, 2009







Težak je život vampira.

Uh…brzog li novog vremena……a mi?… pa..mi  vampiri živimo u  nekim svojim «starim sporim filmovima».Zna li se uopće koliki je točan broj vampirskih samoubojstava ? Samo ja znam za četvoricu bliskih prijatelja…poniženi i uvrijeđeni skratiše si muke najrazličitijim načinima…sepuku glogovim mačem..ili izlazak na podnevno sunce za pakleno vrućeg ljetnog dana…svejedno… jer njihovo se preživljavanje do tada još jedino moglo usporediti sa  besprizorno psećim životom. A i moje…Ima sličnosti ..jer ako ste zaista  sasvim normalan vampir…recimo ..željeli bi živjeti  (kako –tako) pristojno vampirski ….pokatkad  pokušati (preko veze naravno) kupiti koju vrećicu ukradene ljudske krvi (Zavod za transfuziju)….ili  kupiti živo pile na glavnom gradskom pijacu..zavaliti se u svoju vlastitu fotelju ..odsjeći mu glavu i kroz vrat proturiti slamčicu …naravno..uz nogomet na vlastitom televizoru….čista uživancija….e, danas nemate šanse…bar većina koju osobno poznajem? Ovo  brzo ludo vrijeme prepuno novih ljudi od kojih mnogima ništa drugo sem automobila i mobitela nije važno nije za našu staru rasu..I ne samo da smo poput pasa…vampiri su i poput mačaka…da…koliko samo mačaka strada u prometu…. gledao sam kako se bacaju pod automobile…trče u susret kotačima, a zašto? Da nije riječ o kakvom mačjem samoubojstvu? Ne…mačka je sveta životinja…graciozan lovac što savršeno vlada intuicijom..ali samo u ritmu prirodno svemirskog okružja…no ovo nije prirodno…jer svemir što progovara kroz intuiciju mačke ne može pojmiti toliku aritmiju novog ludila. Eh tu smo mi krvosisi slični…A što je i sa uvjetima življenja?. Danas pristojni vampiri rijetko da sebi mogu priuštiti  čak i prljav, jeftin stan .O dvorcu možemo samo sanjati, jer moramo se snalaziti po kojekakvim paučinastim tavanima starih i napuštenih kuća. Da…ali ruše i njih.

I o čistoj krvi nema više niti govora…na selu možda…iako sumnjam…ali u gradu…sačuvaj nas vraže..sve je to prepuno hormona i steroida..katrana i alkohola…ali što je tu je..birati se ne može…pseći život.» 

 

Tako je razmišljao  Jordache dok je u slijepoj ulici gledao pse kako razvlače sadržaj srušene kante za smeće. Inače….bio je posve neupadljiv stvor. Na ušne slušalice njegovog discmana, dugi crni kaput i mladoliko koščato, ali ispijeno lice u gradskog gužvi prepunoj sličnih prolaznika ili blijedih radničkih i narkomanskih grimasa nitko ne bi obratio pažnju ,a kamoli pomislio kako bi se moglo raditi  o davno zaboravljenoj vrsti običnog  vampira vulgaris.

Ali je njemu bilo već dosta svega….zar će sve svoje vampirsko vrijeme i dalje  provoditi među  zamkama za golubove i štakore? Koliko se sjeća; vampiri piju ljudsku krv…i ma koliko bila zatrovana…toplija  je od golublje ,ukusnija od štakorske i ima je u izobilju…ali to nije najvažnije….važan je lov…yesss….kada se žrtva ispod vas koprca u samrtnom hropcu..…i kada se njen strah prelije u energiju koja će vam poslije podati još više snage….a kada je to bilo posljednji put?…jedva da se sjeća.

 

«Dakle..stvari stoje ovako;.ravno  iznad mene osvijetljen je prozor…k tomu još i

pritvoren…bliži se ponoć ..ovo je slijepa ulica i nigdje nikoga u blizini..čujem glazbu…radio ili televizor…netko je tamo…budan ili ne..bila to  spavaća soba

ili ne; idealna je prilika»

 

Poput netopira nečujno Jordache se stade  hitro  pentrati okomitim zidom.Za čas je prošao kroz prozor.

Soba bijaše osvijetljena noćnom lampom i upaljenim televizorom. Na širokom se ležaju udobno smjestio sredovječni muškarac sa daljinskim u ruci. Vampir je

uletio tako vjetrovito da se čovjek uopće nije uspio snaći. Ostao je ležati širom razjapljenih usta , a Jordache ( koji je usput imao izvanredan vid)pomisli;

 

«Kakva gubica…koliko plombi…a pidžama mu je naravno odvratno kričava.»

Čovjek je drhtao.

«Molim vas…..nemojte…molim vas...nemojte me ubiti….evo..švicarski sat….i….prsten.»

 

«Ja ne kradem « - reče vampir – «moj je obraz kroz stoljeća ostao čist. Zar vam izgledam kao lopov?»

Čovjek je i dalje smrznuto ležao…... « Gradski manijak» - pomisli – «možda onaj iz prošlogodišnjeg tiska…manijak homoseksualac…ali čekaj..čekaj..njega su uhvatili!»

 

«Ovo će biti lako» - pomisli Jordache – « Litre ljudske krvi…vau….praznik za moja napaćena čula.»

 

On polako krene prema žrtvi..ali netko u tom trenu naglo otvori sobna vrata i upali  glavno svjetlo. On se okrene. Užas! Prikaza iza njegovih leđa sledila je jadnom krvosisu ono malo vampirske limfe po žilama.

Sredovječna je i crnokosa  žena u bijeloj spavačici poput samurajske sablje držala metlu. Da stvar  bude gora sve je lice  namazala bijelom noćnom kremom ,a to je našeg vampira podsjetilo na slike ne baš miroljubivih novogvinejskih potomaka ljudoždera iz jednog davnog broja «Nacionalne geografije» .

 

«Aha !!!!…..tu ste !! « - zagrmi žena kreštavo poput svrake ( grozne li  vještice pomisli vampir..zar ih još uvijek ima?..nisam ih vidio tristotinjak godina..)

Žena je zamahnula metlom kao Toshiro Mifune sabljom.

 

– «Dakle….sada si počeo svoje kavansko društvo i kući dovoditi….divno…nije vam dosta divljanja tamo…pa ste se odlučili preseliti , nastaviti i ovdje u lokativu…što krijete… flašu?…kao da sam ja maloumna?»

«Ali…mila!

«Štoo mila?….ovo je moj stan..a ti sebi pronađi drugi..dok si ovdje biti će onako kako  kažem…i nemoj da ja više moram slušati  onu kučku  sa hodnika…rekao si joj kako ti brojim  zalogaje…mrcino!!….e da znaš…brojati ću i dalje»

 

«Ali dragaa….ovo nije!»

 

«Što nije?….hoćeš mi reći da  nije jedan od onih tvojih pijanaca?  ..a što je?..haa..liči mi na narkomana …da ti nije ljubavnik? ..ne bih se čudila …da…a ti? ..što me ti gledaš tako?…čuj me gnjido…neću zvati policiju…imaš pet minuta….čistac!…možeš ponijeti i flašu ….a ti zlotvore…ti se igraš mojim živcima… …pripazi se dok spavaš…čitao si novine?….ne bi bila prva sa vrelim uljem u ruci …»

Nakremana  to reče i  izleti iz sobe..kao što je i ušla…..vjetrovito…zalupi vratima.

Tišina.

Čovjek se na krevetu  još uvijek nije pomakao. I zbunjeni Jordache.

 

«To jeeee?» – napokon upita vampir  - «vašaaa….?»

«Da…… moja supruga!»

 

Vampir je stajao zamišljen..Kao da vas netko polije hladnom vodom…a vi ne znate što učiniti.. Ne..ne.. ovo se ne događa… pomisli…može biti da je dan ,a ja još uvijek spavam u lijesu…i sanjam…ali ovo nije san…noćna mora je.

 

«A kako bi bilo» - upita on smrznutog - »da ja odem do njene sobe ..i jednostavno…cvak!!»

 

Na ovaj njegov prijedlog čovjek u odvratno kričavoj pidžami  učini nešto posve nenadano. On skoči sa kreveta i baci se vampiru pod noge .

 

«Nemojte…ne ..molim vas…ja volim svoju ženu….ali…ali ..ako to učinite…!!!»

 

«Ako to učinim?» - reče mirno Jordache  - «bit će blažena tišina u cijelom vašem stanu..Kao u grobnici na primjer!»

 

«Ali…ali…stan još nije prepisala! Sve će dobiti ona vještica od njene sestre!»

 

(Aha tu smo…. pomisli krvosis…hulja se prodao za stan. A kakva tek mora biti njena sestra kada on osobno tvrdi da je vještica…ne smijem niti pomisliti!)

 

 Jordache pokrije oči dlanom.

 

( Zar je sve ovo meni potrebno? Zašto si lijepo ne skratim muke ?Kao onda kad sam još kao dječak pokušao dohvatiti cvijet  u blizini podrumskog prozora..pa je sunce opeklo blijedu mi ručicu. Izletjeti na bolno sunce…ili….ispiti pehar svete vodice? Riješio bih se ovog jadnog preživljavanja zauvijek!)

 

Čovjek mu  je za to vrijeme obgrlio noge rukama i stao ridati poput starog istrošenog slona.

 

«Hoćete reći ….onu ….hmm…ono tamo….volite…pa ne želite da mu naudim?»

Ali ovaj nije čuo…ili nije htio čuti niti razumjeti pitanje.

 

Sada pošteni Jordache  shvati kako večeras mora brzo odlučiti. Poput suca iz onih jeftinih pisanih romana sa njegovog tavana. On ponovo razmotri najgluplju situaciju u kojoj se ikada našao.

«Ovako…onaj monstrum od njegove žene prijeti kako će ga jedne noći politi vrelim uljem….kako on može poslije takve izjave uopće zaspati?…. ,ali dobro….mislio sam ;kada bih ju zaklao ; ja bih se napio krvi ,a njega poštedio sve te muke….i svi su na broju..vuk i ovce…nju ne  mogu računati u ovce ili vukove….a i kako ću tog  nakremanog monstruma  ugristi za vrat niti sam ne znam…Ali rezus faktora mu…ili sam previše konzervativan..ili sam zaista izgubio korak sa novim vremenom….jer iz nekih samo njima shvatljivih razloga ova  bića zaboraviše sva stara mjerila časti i kreposti… on ju voli…naravno… u paketu sa stanom…a ona to zna ;pa mu ispire mozak i broji zalogaje…u simbiozi

ljigavaca… ne, ne.. njega sada neću ..tu bi gnjidu tako razriješio trenutne muke….a niti nju…jer tko će ga onda možda i godinama tlačiti? ….kada je već toliki puran…slađa će mi od hladnjaka prepunog najkvalitetnije plazme biti pomisao kako će ga taj demon u liku njegove dragane  ucjenjivati i ugnjetavati još dugo ,vrlo dugo….joj..zao sam. Uostalom…kakvo može biti zadovoljstvo ugriza kada znate da se ispod vas koprcaju ovakvi poput njih; ljudski bijednici … i krv im je zacijelo bljutava…  slađi su mi onda štakori i plemeniti golubovi…dakle… nemam više što raditi ovdje!»

 

Jordache odgurne čovjeka i ovaj stražnjicom tresne o pod . Potom  zajaši otvoreni prozor.;

«Što prije u blaženi mir svog tavanskog skrovišta. Pokajano se  vraćam  golubovima ,štakorima i naravno knjigama…Jedno vrijeme neću izlaziti.»

 

Ali…..još je jednu stvar naumio učiniti….za kraj.

 

«Pa-paaa…. « - on  mahne zbunjenom čovjeku  ,a onda širom otvori usta. Kao kralj životinja. Dok je tako namjerno zijevao ,jadnik je u pidžami sjedio na podu blijed kao krpa i gledao kako se na svijetlosti sobne lampe cakle dva duguljasta bijela  očnjaka. Tada Jordache nestane .Ali kroz otvoreni je prozor čovjek mogao vidjeti vampirov desetmetarski skok..točnije prelet na krov suprotne zgrade u slijepoj ulici.

Vrata se opet treskom otvoriše. Umjesto metlom ,ovaj je put žena mlatarala njegovom palicom za golf.

«Aha…hvala bogu…otišao je! « - zakrešti – «Kad prije…nisam ga čula!?»

 

«Va…va….vampir!!!» - mucao je blijed i ukočen  i pokazivao prstom na prozor –  «aaaaa….a….leti  i …izleti…. kroz ..!!»

 

Vještica je piljila u njega i smješkala se.

 

«Da…a ja sam Snježna Kraljica…eeh..alkohol, alkohol !…sad ću ti preokrenuti sobu…da vidimo gdje su te flaše!?»  

 

 

 

 

 

 

  

  

 

yallalul @ 18:16 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 3, 2008



Dosadna kiša.


 

Nema ništa gore od duguljaste kiše. Ljetni su pljuskovi druga priča. Iako nedužnim rovčicama od straha tada prepukne srce… ima neke magije u svemu tome….u munjama što paraju nebo .... grmljavina poput vučjeg zavijanja probudi praiskonski strah , a ovaj opet misao o vlastitoj ništavnosti pred Bogovima. Onda pjesnici napišu zaista dobre pjesme.

Ali ovo je nešto drugo.

Ova će višednevna iscrpljujuća kiša ohladiti ostatak kolovoza. Istrošeni će težaci iskoristiti olovne dane da u ležećem položaju malo «poravnaju « kičmu, a smijeh djece po lokalnim barama će zamrijeti.

A lovci na vampire?


Tako je razmišljao profesor Teverius gledajući kroz prozor kako dvije žene love guske dvorištem Dvorca u kojeg je upravo ujahao Danton.
Zar već!?..Dodao je par drva na vatru. Na sreću čaj je još vruć. Ima i konjaka. Pa dobro…da čujem kako će se opravdati.
Danton se bučno i sporo uspinjao stepenicama. Dva dana jahanja? Vjerojatno se nije stigao pošteno niti naspavati. 

«Naprijed….ne moraš kucati!!!» 

Ušao je. Dok je skidao mokru pelerinu njegovo bucmasto crveno lice učini upitnu grimasu. Vatra se u kaminu razbuktala? Zar u kolovozu? Plameni su jezičci bacali nemirne sjenke na zid i policu prepunu prašnjavih knjiga.
 

«Sjedni..raskomoti se « - ponudi mu Teverius – «podložio sam malo.. znaš ovdje je ledeno i usred ljeta. A brže ćeš se i osušiti..!»
 

Danton je odložio pelerinu i sjeo. Iako fotelja bijaše podatna poput sredovječne raspuštenice, domaćinu se učini kako bi ukočeni posjetilac mogao svakog časa skočiti na noge. 

«Gospodine profesore …!!»
 

«I slobodno se posluži…toplog čaja ili konjaka ?..Ili sve to skupa? …imam u izobilju.»
 

« Gospodine profesore…..ja sam samo došao!»
 

«Ne….ti si morao doći .Poslušaj me….pa bolje nego da ja i dečki moramo dolaziti k tebi. Onda bi potražili i moguće ugrize…pustili i tvoju krv..stavljati te na kušnju?…ali ako si došao….i ponoviš mi ono što si ispričao Kolosu i ostalima..hoću reći..ako imaš pravu priču….recimo da bih ti mogao povjerovati….»
 

«Profesore !« - zastenje posjetilac - «iskreno ne namjeravam podilaziti,ali uvijek govorim dečkima …vi ste naš veliki učitelj...a nepotrebno je…i to znaju svi…vaše je iskustvo nezamjenjivo, a vaše znanje u borbi protiv vampirizma jedinstveno …no ...ovo što ču vam ispričati?….bojim se da nitko od nas do sada nije naišao na nešto ..nešto…možda bi prava riječ bila ; suludo!» 

Danton se pokušao opustiti u naslonjaču. Dobar konjak! Naježi ga prvi gutljaj. Teverius je prišao prozoru i zapalio svoju izrezbarenu lulu. 

«Pričaj! Gorim od želje !!» 

«Kao što ste i upoznati..pošli smo provjeriti te glasine…najmili smo kočiju, a Zypgir je po običaju škrgutao zubima nezadovoljan cijenom najma. Ali u toj kočiji bar bijaše dovoljno mjesta za sve naše stvari , pa i za one dvije…vaše velike crne torbe prepune knjiga, priručnika..i drugih stvari …glogovi kolci ,svete vodice i ostalo…Treskali smo se dva puna dana..Napokon stigosmo u to selo i gostoljubivi nam krčmar iznajmi neku vlažnu polupraznu prostoriju samo nalik pravoj sobi. No, to poslijepodne nikako ne uspjesmo iznajmiti konje. Preplašeni su seljani odbijali sve ponude.


Neće dati konje kako ne bi ostali bez njih. Vikali su ; «Crno zlo..crno zlo! To je mjesto ukleto! « Na sreću…neka nam starija bakica ponudi u najam kljusinu stariju i od nje same. I to za kakvu svotu…deset posrebrenih?…..pa za taj novac mogli smo ovdje kupiti rasnog trkaćeg pastuha. Dakle.. samo jedan konj. Ali dovoljno za naše torbe. A mi ćemo pješke. Do srušenog dvorca i tako samo dva ,tri sata hoda ima. Zyphgir je opet bolovao…deset dukata je previše, previše. Prokleti seljaci i proklet onaj koji ih je oslobodio kmetstva.

 

Predvečer se vratismo u krčmu. Kao što znate imasmo ugovoreni sastanak sa tim ženama .Iako preplašene ipak su došle i bile voljne razgovarati…i to u pratnji nekog brkatog starca…..što ja znam..njihovog seoskog starješine. Počastili smo ih večerom, pa su nam ti ljudi ispričali mnogo toga. U posljednje su vrijeme u obližnjim selima počeli nestajati ljudi, no nitko iz njihovog.»

«Pametan vampir !» - prekine ga domaćin – « to može samo značiti da boravi u neposrednoj blizini tog sela. Tako skreće pažnju lovaca na druga područja.»

Danton ga pogleda razmišljajući.
 

«Da…jednostavno je i logično, ali to ste vi profesore…a ne mi…jer mi se sami tada ne dosjetismo. Mislili smo ;moguće je da će te žene lagati ,izmišljati…čule su kako bakicama dijelimo veliki novac za polumrtve konje , pa se žele malo okoristiti. U dvorcu živi rekoše…crno zlo ..najcrnje..znate i sami na koji način kmetovi o tome govore.. .nešto je došlo i naselilo se u ruševinama…nema više cvrkuta ptica..a životinje to osjete…psi, konji, krave..već izgovoreno; klasika… ..od nekog vremena samo se silom te životinje mogu odvući jedinim putem što vodi prema ruševini. Dvorac je spaljen u prošlom ratu, a seljaci su cijelu prošlu godinu uporno kopali ne bi li došli do podrumskih prostorija. Ne znam; valjda su namislili tamo pronaći što dragocjeno. Prije nekoliko nedjelja te su dvije žene njuškale okolicom ruševine. Stotinjak metara iza Dvorca naiđoše na rupu u zemlji. Prvo su pomislile kako se radi o najobičnijoj «vodenoj» rupi. No tada stadoše bacati kamenčiće u nju… i posve neočekivano…kamenčići bi padali na kamenito tlo....kao da padaju na pločasti pod kakve prostorije.»
 

«Ništa posebno « - reče Teverius – « tajne podrumske prostorije imaju manje-više svi veliki dvorci…nerijetko i cijeli splet tunela korisnih pri bijegu prilikom opsade.»
 

«Da, znam…ali znatiželjne su se seljanke dosjetile zapaliti vatru. Od suhe trave načiniše veliku loptu koju potom zapališe i hitnuše u rupu….a razbuktala vatrena lopta rekoše tad osvijetli pod i zidove kamene prostorije..no, to je travnato osvjetljenje bilo kratkog vijeka….snop se gasio i onda jedna od njih dublje proturi glavu….i prije no je zavladala potpuna tmina…žena se zakune kako je vidjela ljesove.» 

«Više njih!?» 

«Tvrde da su pobjegle kao lude. Kažu da od tada nitko iz sela nije prišao ruševini. Paa, nismo baš vjerovali u to o cijelom jatu vampira ,ali naravno , naš je posao kao i uvijek provjeriti svaku priču. Krenuli smo sutradan u rano jutro. Padala je neka dosadna sitna kiša i trebalo nam je puna dva sata ,jer sporo se kljuse jedva uspijevalo nositi sa teretom opreme. Na sreću ;nismo morali graditi zaklon i brinuti o suhim drvima jer sve to već učiniše seljaci za svojih «organiziranih» kopanja. Zapalismo vatru i ubrzo zaista pronađosmo istoimenu rupu. Ništa naročito; i kroz otvor te veličine odrastao se mršavac mogao provući. Ja..svakako ne! No, žilavom Zygphiru to ne bi predstavljalo problem. Spustili smo čvor-uže dolje ,a ono se poče savijati na nekih sedam metara. Sedam metara profesore!? Preduboko i pretamno….naravno počesmo i šaptati..tako ste nas vi učili…prijepodne bez sunca i rupa bez dnevne svjetlosti može vampirima samo koristiti. Dakle ..promislili smo i napravili plan…treba izvidjeti stvar…prvo; ne znamo da li su uopće dolje…ukoliko jesu? Ne znamo točno koliko ih je i sa kojom to vražjom vrstom imamo posla. Odlučili smo iskoristiti konja i čvor-uže…ideja se nije pokazala lošom….Zyphgira je kljusina polako spustila .. naravno, ne baš posve dolje ..dok je stajao na čvoru užeta visio je u prostoriji kao zvonar u tornju…. Pažljivo sam asistirao....teškom mukom mu dodah zapaljenu baklju i on osvijetli prostoriju ,a uskoro mi dade znak da ga povučem …istina je reče; dolje su…Koliko? Devet….što??…devet ljesova?!? Pa užas! Bila je to desetak metara duga i oko šest, sedam metara široka soba kupolastog svoda…više velikoj grobnici nalik…položaj je ove izlazne rupe bio blizu desnog ugla i tu su se sastajali zidovi, a sama se prostorija pružala ulijevo. A na zidu do nas postojao je još jedan znatno veći otvor..vjerojatno ulaz u podzemni tunel što povezuje Dvorac i ovu prostoriju …Zygphir je pojasnio....ljesovi leže na dugim kamenim stolovima otprilike metar od pločastog poda… raspoređeni su tako da čine pravilan kvadrat ..tri po tri …na metar jedan od drugog. Pitao sam se ; koja bi to vampirska vrsta bila?» 

«I ja bih se slično zapitao!» - reče profesor – « Grupacije su od desetak vampira u posljednje se vrijeme i više no rijetke. Već dugo vremena ne dobivamo slične izvještaje….ali zar se nisi odmah upitao; veliki broj vampira , a mali broj žrtava…koliko znam nestalo je tri mještana…a ovdje imamo devet vampira; pa očito nešto ne štima!» 

Danton je podigao obrve. Čaša je bila prazna. Nalio je.

«Hmmm….to ste vi profesore ..a ne mi. Moram priznati da mi to nije palo tada na pamet. Ali to nipošto nije sve; sljedeće će vas vrlo zaintrigirati.» 

«Nastavi…..gorim!!!» 

«Zypghir nije vidio samo devet ljesova. Bilo je tu još nešto. Nekakav natpis na podu….čudan i nerazumljiv…i što zaboga radi na podu prostorije? U svakom slučaju bilo bi korisno prepisati ga. Došao sam na ideju. Dao sam mu notes i pero .Baciti ćemo baklju dolje i spustiti ga što je moguće bliže…on bi se za uže držao nadlakticama i tako slobodnim rukama uspio zapisati poruku. Istina..ja se nemam poslije svega što se dogodilo baš naročitog razloga pohvaliti pred vama profesore, ali zamisao mi je uspjela. Podigao sam Zyphgira gore ;imao ga je. Ali bila je to samo gomila nasumično nabacanih simbola .Možda ne bih obratio pažnju na te činilo se nebulozne vampirske škrabarije da nisam primijetio kako je poruka napisana na arapskom.!» 

«Arapska slova!?Misliš pismo?!!» - začudi se Teverius – «Tko to koristi? Arabijski vampiri? Dragi moj .I oni što su to govorili izumrli su… ili su njihovi potomci odavno zaboravili .»
 

«To sam mislio i ja ,no slučajno se tamo prisjetih jednog vašeg davnog predavanja . Pričali ste tada kako postoji vjerovanje da su u pradavna vremena demoni starog međuriječja i Arabije protjerivani sve do Evrope….među njima bijaše i onih što bismo ih tek uvjetno mogli nazvati vampirima…ali se oni uskoro pomiješaše sa domaćim vampirskim življem...ove su nove loze voljele čvorove ,brojeve ,pa i različite brojčane zagonetke , jer su arabijske i mezopotamske vrste upravo obožavale matematiku…poslije su magijom ukrštanja sa starosjedilačkim vampirskim življem njihovi potomci stvorili novije vrste, a sljedeća generacija potpuno usvoji i sve domaće navike…na primjer spavanje u lijesu. No, one čiste pretke današnja moderna vampirologija smatra izumrlima.»  

«Sve si to točno rekao» - reče zadovoljno profesor – « ali..kakove to veze ima sa devet ljesova?»

«Još je nešto rečeno na vašem predavanju. Mislim da biste se mogli prisjetiti. Nikada nije točno utvrđeno ,ali se pričalo kako su ti vrlo inteligentni stvorovi poznavali stare jezike ,pa je moguće i arabijski!» 

Teverius je promislio. Bilo je to tako davno. 

«Jedna rečenica?» - nastavi Danton - «Samo dvadesetak riječi…nije dugo trajalo…a hvala nebesima ..uz svoje skromno znanje i uz pomoć rječnika starih jezika koji je sasvim slučajno ostavljen u torbi….ja uspješno prevedoh i cijeli tekst. Ali?!» 

«Ali!?"

«Ali…pa bila je to dvoredna gomila nabacanih riječi. Bez značenja .Tada mi pade na pamet da pročitam to obratno ..i to «vampirski»…znate i sami….sistemom zmije….od posljednje riječi drugog reda preko krajnje lijeve prvog sve do posljednje desne riječi prvog reda koja bi bila i početak teksta.»
 

«I ti si tako pročitao! Bravo!»
 

«Ne, samo pročitao…već i prepisao slovo po slovo…. Ali!»

«Ali… !?!?»

«Ali tek tada sve je postalo posve nejasno! Dozvoljavate olovku i papir …napisati ću . .Zagonetna je poruka po mom prijevodu točno izgledala ovako.» 

Profesor je Dantonu dodao list papira i olovku. Ovaj napiše slijedeće:

 

Zbir će se brojeva preostalih ljesova podijeliti

sa jedinim djeliteljem ljesova i tamo ću zaspati ja.
     

                                              XOTOH

 

Teverius je ovo pročitao polako i glasno . Uz obično :»Uff!» samo je skinuo naočale i stao masirati sljepoočnice.
 

«Što je ili još bolje :tko je Xotoh? U cijeloj tridesetogodišnjoj karijeri ne naiđoh na ime slično ovomu.»

 

«To smo i mi pomisli. Čudno. Povadismo nanovo sve rječnike, priručnike i knjige, ali Xotoha nigdje …što je još čudnije; Zašto bi poruka bila ispisana arapskim ,a ime potpisnika velikim latinskim slovima?»

 

«Priznajem…sada sam i ja zbunjen!» - mrštio se profesor – «Nisi valjda popio cijeli taj konjak?»

 

Danton mu uslužno nalije konjak do vrha i nastavi .

 

«Tada je Zyphir dao dobar prijedlog. Pretražiti ćemo rječnike ponovo. A imamo dva najbolja. Istina; ime   Xotoh se u njima ne navodi, ali neki se trag mora pojaviti…na primjer ;devet ljesova…d..d…de… ništa….a ljesovi…opet ništa? Pod «S» Zyphgir pronađe sarkofage…i onda…Rumpenštilskin!!!….pogledajte pod «šest do dvanaest sarkofaga». 

 

«Koji je to bio rječnik? Vjerojatno ga imam i na polici?»

 

«Oca Athanasiusa! Onaj za kog svi misle da je izgubljen!»

 

Teverius skoči sa fotelja. Poče kopati po polici. Pronašao ga je.

 

«Aha…evo ovdje!» - gotovo povikne prestajući listati knjigu zažarenih očiju – «Sarkofag…da…Egipat….kripte…..Šest do dvanaest …vidi….grupe vampira..blablabla….aha…Evropa…veći je broj sarkofaga koristio i doseljenički narod drevnih Jorgula kako bi zavarao neprijateljski raspoložene evropske vampire…Jorgul pronalazi velike porodične grobnice sa šest do dvanaest ljesova ,prazni sadržaj svakog sarkofaga , ali uvijek spava u samo jednom…neprovjerene glasine kažu da slijepo se drži nekakve zavjetne zagonetke; na zidu ili podu ispisuje enigmu čije rješenje odaje broj sarkofaga koji upravo koristi..…to mogu iskoristiti lovci ili neprijateljski raspoloženi vampiri ,ali je obično namijenjena drugim usamljenim Jorgulima koji nerijetko tragaju evropskim prostorima tražeći nekog od svoje vrste ,a istom logikom lako rješavaju sve matematičke probleme .Vidi pod Jorgul.»
 

«Znam za Jorgule…ali oni su izumrli!..hmmm….ili su bar trebali izumrijeti » - nastavi on vrteći glavom i listajući rječnik – «Po tvom pričanju biti će da nisu. Ovo bi bile zaista velike novosti. Evo..pronašao sam….pod Jorgul …evropski naziv za vrstu Ghoula ; Ereškigalinog demonskog štakora..prvotno mezopotamskog žderača leševa, no evropski su Jor-ghouli arabijskog podrijetla…vrsta je inteligentna i vrlo opasna. Boje kože variraju ;od zelene do sive .Jorgul nema dlaka po tijelu…mnogi vjeruju da se kreće četveronoške i to najradije podzemnim tunelima ,a na otvorenom samo noću i to gustim šumama i močvarama izbjegavajući naselja. U njegovoj pradomovini ubrajaju ga u red nižih demona..Grobljanski je strvinar..ali postoji teza po kojoj Jorgul vjeruje da će ispijanjem krvi i žderanjem mesa još žive žrtve dobiti nad-demonsku snagu i postati poput Boga. Kako pije i krv, možemo ga (tek uvjetno))svrstati i u vampire. Nije posve jasno zašto Jorgul koristi stare grobnice sa većim brojem ljesova. Pretpostavlja se da to čini kako bi zavarao protivnika..ali nije potpuno odbačena niti tvrdnja po kojoj Jorguli imaju nekakav čudan tradicijski sustav čija će pravila slijepo ispoštovati. Sluh mu je slab,no dovoljan , pa pogrešno otvaranje ili bučno zakucavanje posvećenih klinova ponekad završi užasnom pogibijom otvoritelja kojeg će nerijetko jesti i živog..Lovcima glogov kolac nije potreban…. Preporuka: ako je lijes od drveta i ukoliko je to moguće ;nečujno omotati krajeve sanduka čvrstom trakom ili užetom, a zatim poškropiti svetom vodicom i uporabiti pokrštene čavle. Dovoljan je već samo jedan zabijeni čavao i Jorgul neće izaći ,već će se osušiti u samom lijesu. Kod kamenog sarkofaga ploču naglo otvoriti i sipati nekoliko litara svete vodice.»
 

«U prilog teorije o Jorgulu ide i potpuni nestanak onih seljaka.» – doda Danton – «negdje ih je odvukao i jeo..možda i žive….Grozno!!»


«Da….prava noćna mora , ali i rijetko …toliko rijetko da smo posve zaboravili na njega!»
 

Teverius odloži rječnik i sjedne. Njegova se duga sijeda kosa ponovo spusti na ramena. Otpio je malo. Trudio se izgledati smireno , ali je lice prepuno bora pokazivalo Dantonu samo muku. Mučilo ga je nešto. Ili više toga.
 

«Kako si riješio zagonetku ?Mislim...Zyphgir je poslije pošao dolje, zar ne? Kako ste znali..ili bar mislili da znate u kojem je lijesu?»
 

Danton je progutao knedlu. Iako je konjak učinio svoje…nije se mogao dovoljno opustiti….dobro je znao kako tek sada počinje pravo ispitivanje i kako će morati opravdati svaku svoju odluku , te sam snositi sve posljedice učinjenog.
 

«Pokušao sam sve kombinacije, ali bezuspješno ..to je trajalo …mislili smo da će sve biti lakše otkada znamo da je Jorgul..samo jedan Jorgul uistinu tamo dolje…ali nismo imali odveć vremena…bijaše već kasno popodne… još nekoliko sati i mrak će....dogovorili smo se…ako do večeri ne uspijemo odgonetnuti ovo….povlačimo se prema selu jer računali smo da; prvo; Jorgul ne ubija svake noći…vjerojatno će izaći samo da bi žderao ubijene…a drugo; uz svu zaštitu na sebi možemo se povući dovoljno daleko…onjušiti nas svakako ne bi mogao….no ,dok smo tako planirali….pogodila me ptica nebeska u glavu…ravno u glavu…..poput kamena….da …to je bilo to…sve je bilo jasno i logično…kao na dlanu!»

 

«Hoćeš reći da si riješio Jorgulov problem?»

 

«Itekako! Dakle..sve sam vrijeme jahao krivim enigmatskim putem misleći da je Xotoh ime. …Jorgulovo ime….a tada mi sine ...to nije ime ,već rješenje problema što namjerno stoji u potpisu poruke kako bi što više zbunilo čitača ;gledajte….prvo je slovo X…zamislimo ukrštene dijagonale unutar kvadrata devet pravilno složenih ljesova. Pokrivale bi samo pet ljesova; vršne i onaj u sredini…ostala bi nepokrivena četiri rubno-središnja lijesa..dakle broj četiri..idemo dalje»
 

«A slovo «O» ustvari je kvadrat kad se primjeni na raspored ljesova !!» – prekine ga profesor oduševljen jednostavnošću odgonetke i skoči sa fotelja –« Ako ga zamislimo nad devet ljesova ono prolazi kroz osam ljesova dok središnji ostaje slobodan....jedan lijes ....znači broj jedan! To je to ..točno tako…. a onda redom ;»T» ostavlja slobodnim četiri bočna lijesa..pa ponovo «O» i na kraju «H» koji ostavlja dva slobodna lijesa …XOTOH 4+1+4+1+2 =12….imamo zbir. A on se podjeli sa djeliteljem broja devet…to u ovom slučaju može biti samo tri. Dvanaest podijeljeno na tri. Ima li još konjaka? Bravo Dantone!! On spava u četvrtom lijesu!»
 

Teverius bijaše oduševljen. Kakva smicalica. Obožavao je… volio je brojčane i slične enigme. Da je bar više takvih problema. Rješavao bi ih sa užitkom i ne bi mu nikada bilo dosadno .Ali ga Danton nije slušao. Dapače..tužno- zamišljenog lica zurio je vatru kamina, pa profesoru sred trenutne poplave likovanja postade čak pomalo i neugodno. Pogledao je kroz prozor.

 

«Glupa kiša!» - uzdahne - «Znaš li da sam poslao Kolosa i dečke da provjere cijelu priču? Jorgul nije tamo..vjerojatno je već vrlo daleko…držim da je odmah krenuo na put znajući kako su ga posjetili lovci. A sad pričaj….što se u stvari dogodilo?»


Danton ga je tjeskobno pogledao. Došlo je vrijeme da kaže istinu. 

«Paaa..oduševljeni uspješnim rješenjem zagonetke….riješismo da uništimo Jorgula. Plan je bio sljedeći; Ide Zyphgir. Vezao sam ga oko pasa , a drugi kraj užeta pričvrstio za kljuse. Ako nešto krene naopako izvući ću ga najbrže što mogu.. On ponese dolje traku od konoplja..sve bočice svete vodice, bat i pokrštene čavle. Spustih ga tada , a naknadno i dvije nezapaljene baklje kako bi u rupi imao što više svjetlosti. Što tiše..što opreznije..iako smo u rječniku pročitali ono o Jorgulovom sluhu ,bijasmo tihi kao mravi Sunce još nije zašlo ,ali morali smo se požuriti . No, ja sam bio siguran u uspjeh. Dobro znamo da je Zyphgir pravi profesionalac. Mislim…nikada nije podbacio. I sada vjerujem kako je tamo dolje uspio savršeno omotati lijes i sipati vodicu po njemu..jer ubrzo začuh kako zabija čavao. Ali tada….ali tada je nažalost nešto krenulo naopako …jer začuh i Zyphgirov krik…krik koji diže svu kosu na glavi…i drugi..daleko dublji..poput jauka…a nešto groznije vjerujte profesore nikada dotada i ne počuh…konopac se stade istezati i poskakivati u mojim rukama…a mene uhvati panika…no pribrah se i ošinuh konja ;kako da kažem…sve se to zbilo u nekoliko sekundi….nisam baš mogao i imao vremena razmišljati….potjerah kljusinu, a. ona izvuče prerezano uže …i nikakva svjetlost više nije dopirala iz rupe…drhtao sam …kako nisam želio čekati da nešto odvratno izmigolji iz te rupetine…zajahao sam neosedlanu kljusinu i potjerao ga divljački. Sunce je zalazilo…a ja sam šibao tog konja do krvi… .osjećao sam ga…zloduha na vratu…dah na vratu….i mislio sam da me goni....naravno nisam se okretao…tada je konj pao…..a ja nastavih trčati…spustila se noć i ja se sjećam samo da sam lutao nekakvom močvarom, probijao se kroz trsku…ne znam koliko je trajalo….vjerojatno pola noći….i napokon pronađoh zaklon ..udubljenje u drvetu….a ujutro me pronađoše seljaci…a to ne bijaše drvo već veliko drveno korito….bilo je to nedaleko od njihove kuće…čak me niti njihovi psi nisu uspjeli onjušiti…bio sam mokar ,iscrpljen, blijed kao smrt . «
 

Danton je završio. Gledao je ravno u profesora očekujući riječ..odgovor. Profesor skide naočale i stade masirati sljepoočnice .Šutio je. Prošla je minuta. Čulo se samo pucketanje vatre. Izgubili su znalca i dobrog čovjeka.

«Nadajmo se da mu se dosada duša već smirila. Neka počiva u miru…to je veliki gubitak za nas.»
 

Mučan izraz osjećanja krivice nije silazio sa Dantonovog lica. Profesor je znao da čovjek pred njim nije loš i da bi ga tjeskobna grižnja savjesti mogla pratiti do kraja života. A to je gore od svake kazne ili zatvora.

«Recite ..profesore …» - gotovo je mucao – « Gdje smo pogriješili?»
 

Kiša nije prestajala. Teverius zapali novu  lulu i stade polako šetati sobom. Lijevo , desno..lijevo, desno. Prošla je još pokoja minuta.
 

«Kako ste brojali ?» -napokon upita – «Pretpostavljam da ste ljesove nacrtali na papir ..ili slično. Trebao je ležati u lijesu broj četiri?»
 

«Zar smo krivo riješili zagonetku? «
 

«Ne, ne..ne…..i ja sam prije deset minuta do istog rezultata! Prvotno rješenje ispisa jeste broj četiri. To je u redu .Preveo si slova sa arabijskog i smisleno ih presložio u rečenicu?!»
 

«Da…hoću reći…bila je to tipična vampirska rečenica. Zato sam čitao od posljednje riječi prema početku. Kako je bila napisana u samo dva reda ..čitao sam najprije donji red s lijeva nadesno i potom prvi. Jedino je to dalo smisleni rezultat.»
 

«Daa…ali rekao si « tipično vampirska rečenica». Zar si zaboravio činjenicu kako Jorgul uopće nije «tipični» vampir?!»

«Kako…?»

«Gledaj….došlo je do podudarnosti….jer..Jorgul je postavio i ovu obrnutu rečenicu u kontekstu zagonetke..po njegovoj logici i to je varka…a vi ste pomislili kako se radi o klasičnom vampirskom čitanju…no Jorguli ne čitaju tako. Bojim se da ste isto primijenili i na ljesove. Prije svih , ova zagonetka služi isključivo drugom Jorgulu. Kako je zagonetka sada riješena taj će se vratiti uobičajenom redoslijedu čitanja..ili brojanja. Kako ste brojali?»
 

«U pravu ste! Isto kao i tekst. Ako bi se spustili u tu rupu onda su pred vama tri lijesa u prvom redu; brojali smo sa lijeva na desno…a drugi red sa desna na lijevo…tako je broj četiri ..prvi lijevi lijes zdesna u drugom redu. Pa kada bi brojali i od nama posljednjeg reda dakle kao što ljudi čitaju knjigu ponovo bi pod brojem četiri dobili isti lijes!» 

«Hmmm.!» - profesor savije obrve – «Ali..Dantone.. zar ste zaboravili? Jorguli nisu ljudi..ali Jorguli dragi moj nisu niti vampiri. Kada drugi Jorgul odgonetne zagonetku on će ljesove brojati kao što bi i čitao; arabijski!» 

Danton otvori usta.
 

«Sa desna ulijevo!»
 

«Da…sa desna ulijevo. Svaki red. Ne «sistemom zmije» …I to je našeg mladog kolege koštalo života. Trebalo je brojati redom kojim bi u Arabiji čitali knjigu ..…spavao je u bočnom desnom sanduku srednjeg reda….. vašim načinom…. pod brojem šest.»

Danton pokrije lice rukama. 

«Što sam to učinio!?»
 

«Ne ti….oboje….poneseni trenutnim uspjesima odgonetanja zaboraviste ovu činjenicu. Ne bih stavio ruku u vatru ,ali zar nije moguće; Jorgul je predvidio i to. Bila je to njegova posljednja zamka…Sjeti se one ribarske mreže koja se sastoji od više slojeva i u kojoj ribe koje izbjegnu prvu ,ulijeću u onu drugu , ali daleko sitniju i neprimjetniju mrežu. Uostalom ,tko proučava povijesne bitke vrlo dobro zna kako su uspješni stratezi nerijetko dopuštali neprijatelju da pomisli kako pobjeđuje ,a potom učinili neki posve neočekivani zahvat…..a zagonetke su bile namijenjene stvoru njegove vrste…Jorgul je dobro znao kako su šanse da ga pronađe i spusti se u grobnicu netko druge vrste…..a usput poznaje i arabijski ; gotovo jednake nuli…sjećam se da si rekao kako je Zyphgir vidio omanji otvor na desnom zidu koji je vjerojatno ulaz u tunel što spaja Dvorac i prostoriju….držim da se i račva ,pa je žderač  poput poljskog miša iskopao više izlaza u slučaju nužnog bijega….pretpostavljam da su tamo negdje i trupla onih seoskih jadnika…da….ili onoga što je ostalo od njih…naš se Jorgul tako sasvim osigurao…pa i preživio sve do dana današnjeg….i sve to ne prekinuvši tradicionalno ispisivanje zagonetnih simbola na zidove ili podove grobnica.

Htjeli ne htjeli ..tu mu skidamo kapu….održao se taj jedinstven i u isto vrijeme neizmjerno odvratan stvor do dana današnjeg…da.. lukavo inteligentno i odvratno … čudan splet krajnosti podsjeća i na nas same: inteligentne ali  i krvave gospodare…hmmm !»
 

Teverius je tada naglo zašutio i ukosio obrvama kao da duboko razmišlja. Dok ga je slušao kako govori Danton se zavaljen u udobnu fotelju baš posve opustio. Ali nije to bilo samo zbog konjaka i fotelje.

Iako mu posljednje profesorove riječi nevoljko prođoše kroz uši ,dobro je znao kako je razriješen krivice i isključive odgovornosti za nesmotrenost pri nesretnoj pogibiji Zyphgira.

Profesorova lula se ugasila. Prišao je prozoru paleći je. Kiša je prestala , a na zapadu se kroz razrijeđene plavkastosive oblake stidljivo pojaviše zrake crvenog zalaska sunca. Pogledao je dvorište Dvorca .Djeca .Dvije se grupe špricaše vodom novonastalih kišnih bazenčića…..a dva dječaka trećem za ruke privezaše nevješto sklepana krpena krila…..stariji su i mladići redom pokušavali najašiti jednu čudnu metalnu napravu koju je dan prije jedan od njegovih lovaca kolima dovezao iz grada. Imala je dva točka; veći i manji ,čak i kožno sjedalo…tko bi znao ovladati njome ,mogao se bez po muke na njoj kretati krugom dvorišta..i to ne dodirujući zemlju stopalima.
 

Teverius je gledao njihove pokušaje…i nasmijao se…a onda se zamislio.
 

«Dantone…zar si zaspao?!» - upita on napokon - «Sanjaš li i ti poput mene novo vrijeme…. Dantone…sanjaš li to ,ponekad? Vrijeme novih ljudi….vrijeme u kome će nove oči poželjeti zabranjeno…čak i od Boga zabranjeno.. Osjećaš li to …u zraku….vrijeme u kome svi mi ; bili Jorguli ,vampiri ili lovci nećemo više biti važni…vrijeme u kome će ljudi zanijekati sve čudne i nezemaljske stvari , u kome neće više biti strahopoštovanja pred izlaskom Sunca i samim nebeskim svodom jer će zaboraviti kako je sve ovo oko nas čudnije i od nas samih!!….i molim te….pogledaj iza fotelje…. ima li koja boca konjaka?»

 

 

 



 



yallalul @ 14:15 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, veljača 1, 2008







Puna mjesečina.
Love ih već nekoliko dana. Noćas je pravo vrijeme. Magla nije gusta, obrisi groblja su jasni, vidi se i cijeli zid obrastao bršljanom.
«Savršena tišina» - pomisli Istrebljivač –« mogu čuti krila netopira, krošnjinu kapljicu što se na kamenu rasprsne, štakora dok pretrčava, sovu kada i visoko leti.»
Sat je iza ponoći .Poslao je doktora Teveriusa i njegove u ophodnju kružnim zidom, naslonio se o stari obelisk i osluškuje.
Netko dolazi sa desne. Korake jasno čuje .Čovjek? Da. Odahnuo je. Oni nisu. Njih moraš osluškivati. Ipak je u tom pravcu uperio svoj samostrel sa glogovim
strijelama.
Silueta posta vidljiva. Marrianne?
           
«Spusti ga .» - šapnula je.
Njena je divna smeđa pletenica pala na dojke pokrivene crnim baršunom. Strijelni
tobolac preko ramena i traka preko čela učinili su da ga podsjeća na visokorodnu vilenjakinju.
 
«Došla sam te upozoriti. Leptir je noćas ovdje.»
 
«Kako znaš?
  
«Ne znam. Nisam ga vidjela ja .Ja sam ga samo sanjala prošle noći. Teverijus i Kolos ga vidješe negdje oko ponoći. Iznad starog svetišta. Veliki bijeli leptir. Znaš li o njemu?»
 
«Ne puno. Čujem da je opasan. Ali ja sam Istrebljivač. Vidiš li zareze na tobolcu?»
 
«To nije običan vampir» - ugrizla je usnu – « Kažu; kada leptir lovi nema drugih vampira u blizini. Stara loza….najgora noćna mora. Leptir je polimorfan.»
 
«Što to znači?»
 
«To znači da se može pretvoriti u bilo što»
 
«Dostojan neprijatelj…Omiljeni oblik?»
 
«Možda djevojčica.»
 
«Odakle ti to ?»
 
«Sanjala sam!»
 
«Sve ljepše od ljepšeg. Kako ću samostrelom po djevojčici?»
 
Nije mu odgovorila. Možda je mislila isto što i on. Zašutjeli su.
Prolazili su minuti. Razmišljao je. Pun se mjesec pojavio iz magle. Gledao je njene pravilne obraze na mjesečini…stajala je poput kakve kreposne nedodirljive božice iz bakinih priča. Nikada joj nije priznao. Ona je bila običan lovac, ali nije postojalo biće nad kojim bi toliko strepio .Stajali su i šutjeli duže no ikad. Čudio se. Kako može biti? Marianne ne luta okolo gluhom noći.
 
«Ovo neće ići» - razmišljao je – «Moja Marianne. Previše te volim, da bih te tražio za sebe. Tražio bih tebe od tebe, i tako postao jadan od želje, bio bih slab u zahtjevu, okovan ovisnošću .I što bi ti učinila vidjevši me poniženog, slabog ?Da li bih postao molećivi puž za tebe, gnjida u svojim zahtjevima ..Marianne ,ljubavi moja. A sada sam evo ,najsretniji čovjek na Svijetu, sretan saznanjem kako si upravo daleko na sigurnom, sa doktorom i njegovima.
Naravno ,ovo kraj mene nisi ti .Nema ovdje tvoje omiljene mirišljave vodice
od jasmina. Ovo ovdje govori stvari o kojima ti ništa ne znaš, jer kako bi samo znala da je On djevojčica, ili sanjala to. Marianne nije prepričavala svoje snove Smiješno. Odavno sam pročitao sve o Leptiru.
Znam i to da se uvijek pretvori u biće koje najviše volimo, ali knjige djevojčicu ne spominju. Znam i to da će onjušiti prvoga u grupi, i prvo loviti samo najjačeg. Evo me. Tren prije si pošla s doktorom i njegovima, mahala mi, i samo bi se čudom mogla u tako kratko vremena pojaviti dolazeći iz suprotnog pravca. Pored mene je samo savršena kopija. Sve je jasno.»
Nije više razmišljao. U njegovom poslu to može biti kobno. Hitro je podigao samostrel. Ravno u srce. Nije nikada bio brži.. Pala je istog trenutka bez urlika.
Čekao je mijenu. Minute su prolazile….
Ali ništa. Marianne se nije mijenjala. No, tada se baršun oko strelice natopi krvlju. 
Oh, vlastita ništavnosti lutke na koncima što nemoćno klati udovima pod nitima božanskog pauka Usuda!! Uvijek dolazi vrijeme Smrti. Veliki Kosac je najveći lovac. Kao vlati u polju pod njom padaju sve naše ljubavi, očekivanja, nade, sve što smo oduvijek voljeli …Oh ,dvolična božanstva usuda…zar je vrijeme smrti i vrijeme užasa!!?
Tek tada on vidje što je učinio.!!!!Kriknuo je do neba! Čule su ga zvijezde u dubinama nepoznatog ,čuli su ga Nedokučivi!!!U bolu je spoznao da Leptirove mijene nije bilo….nije vjerovao….što sam to učinio !!!?Zar sam ubio Marriane!!??Bol koja se pojavila saznanjem bijaše prejaka. Pao je preko njenog tijela i onesvijestio se.
Dugo je bio u nesvijesti. Probudio se negdje pred svitanje. Još bijaše noć.
Tada još jednom s bolom spozna da sve to ne bijaše samo užasan San. Prostrijeljenog srca ležala je Marianne , lijepa kao usnula kraljevna. Potegao je bodež kako bi samoga sebe lišio pokajnog pakla budućnosti, no tada se trgnu….iza njegovih je leđa stajala djevojčica u bijelom.
 
«Ostavi se samostrijela, ne bi imao vremena» - rekla je mirno i spustila pogled ka Marianne.
 
«Znaš li da te voljela ?Upravo toliko koliko i ti nju. Bio sam u njenim snovima i vidio to. Znaš…nema sretnih svršetaka…varali su vas još kao djecu…čitali vam bajke sa sretnim završetcima …kraj je uvijek bolan, a brat mu je neizbježnost….. rečeno je; tko Sjene lovi i sam Sjenom će postati.»
 
«Odlazi!!!»
 
«Marianne nije otišla sa Teverijusom u ophodnju. To sam bio ja….ja sam ti tada mahnuo. Zatim sam se odvojio na trenutak , pretvorio se u pticu, odletio do Marianne i uzevši Teverijusov oblik, rekao kako sam ugledao Leptira na starom svetištu i kako smo te ostavili na glavnoj Kapiji, pa sam zamolio da požuri upozoriti te. Čak sam i njeno jasminovo ulje pretvorio u vodu.»
 
Istrebljivač nije gledao djevojčicu. Kleknuo je poput bogumila i grlio mrtvu djevojku. Gušio se u suzama. 
«Zar si ti…..Veliki Leptir….došao ovamo nasladiti se uspjehom prijevare?!!» -   jecao je – «Odlazi! Moje je ovdje završeno. Pusti me da učinim to!»
 
Istrebljivač je čvrsto stezao bodež .Na bijelom licu djevojčice ništa se nije micalo. Bez trunke bore doimalo se poput savršene maske. Spustila se na koljena gledajući truplo.
 
«Nisam zato došao» - prošaputala je – «Što je učinjeno, učinjeno je. Noćas je Veliki Zmaj bio na strani tame…..pssst….čuješ li ga?…. Čuješ li ovu tišinu? Nečujan vjetrić..brujanje… roj zvijezda…vječnost je zvuk tišine… zar si mislio da ćete trajati vječno?»
 
Djevojčica je podigla glavu i zaneseno pogledavala noćno nebo.
 
«Jedino ja mogu učiniti nezamislivo. Ti su ju ubio, ja ču je oživjeti!»
 
«Nećeš ti ništa!!! Znam što hoćeš učiniti! Pobijedio si, zar ti to nije dosta!?»
 
Demon je položio djetinje ruke na bijelu halju i zatvorio oči.
  
« Zar misliš da je Smrt kraj, i da ćeš se mrtav muke razriješiti? Kukavico!! Ja ču ti reći ono što znam. Ubij se , i duh će mučen grižnjom ubrzo postati nespokojan kao vatra. Lutat ćeš izluđeno u pričini, u noćnoj mori, pejzažima na granici jave i sna ,tražiti ćeš nju, nećeš ju pronaći jer neće je tamo biti. Kada se ubiješ , ja ču je oživjeti!»
  
«Gade!!!Hoćeš robinju! To je ucjena.!!»
 
«Možda….a mogao bi biti i prijedlog. I ne podcjenjuj nas. Nismo obični vampiri. Ne uzimamo roblje.»
 
Istrebljivač je još uvijek gotovo ležao na zemlji. No, činilo se da razmišlja.
«Što ti….. ako ne trebaš podanike…..što ti dobivaš?»
 
«Ne ispituj porive neljudskog. Nije isto. Recimo to ovako….da bi se održali …neke zavjete moramo ispuniti…ljubavnike ponekad vratiti ljubavnicima….ili spajati vrste, različite svjetove….i moramo biti milostivi…kao vaša čast ili oprost neprijateljima.»
 
Istrebljivač je razmišljao. Kroz suze. Znao je da nema izbora.
Demon je to osjećao.
 
«Postoji samo jedan način da opet budete zajedno…moj način» - rekla je djevojčica.
 
Istrebljivač je gubio snagu…suze su kao kapi rose kapale na njeno tijelo. Bližilo se jutro i on shvati kako ovaj put nema smisla čekati pijetlov kukurijek Mjesec se gasio i na patinastoj svijetlosti on je gledao voljeno lice. Bilo je to svetački čisto lice, lice kakvo su imale mlade boginje u hramovima i učini mu se kako je sada mlađa i življa no ikad, kako samo sretno spava i kako će se uskoro nasmijana probuditi. Osjećao je nezemaljsku žudnju koja je rađala poriv saznanjem da se nešto ipak može učiniti .Odluka je iz dubine hitala na površinu.
Uskoro je poželio to, poželio da se Marianne probudi, i zaboravi sve ovo kao jedan stravan san. Živu Marianne ,vidjeti ju živu i nasmijanu. Iz sveg srca poželi počuti njen glas koji mu je nebrojeno puta golicao srce.
 
«Učini….» - gotovo je povikao – «Učini to….. što moraš !!»
 
Djevojčica je ustala.
«Baci mi samostrel, taj bodež….i mač za pojasom…pod noge…..i udalji se!»
 
On odbaci oružje, što se istog trena istopi pod njenim nogama, a ona ponovo klekne bliže djevojci, i tako isposnički savijena zari očnjake u vrat. Istrebljivač nije ovo mogao gledati. Pokrio je oči dlanovima i pognuo glavu. Nije trajalo dugo. Demon prevuče rukom duž djevojčine glave i poprsja. U tren nestanu rane na vratu i lokve krvi. Nestade i strijela .
 
             «Ubrzo će se probuditi i sjećati se neće» - reče – «Ako joj namjeriš ispričati ovo,            
              umrijet će tog trena.»
 
             «Što će se dogoditi? Što imam za očekivati?»
 
              «To nitko ne zna. Ne očekuj. Tko nema što očekivati..ima sve!»
 
            Leptir tako reče i nestane.
            A Marianne se uistinu probudi. Sav sretan Istrebljivač joj ispripovjedi priču lažnu; kako se onesvijestila, pala, a sada je evo neizmjerno sretan što ju vidi živu i nasmijanu. Zagrli ju i pođoše. U svojoj opijenosti ne primijeti promjenu; šutjela je kao ranije, ali nove bijahu krotkost i podatnost. Pripijala se uz njega poput mačke, toplina joj se vrati, mirisala je. Život se nastavljao. Nakon nekoliko dana on profesoru Teverijusu reče kako mu je želja odmoriti se ;povukao bi se na jedno vrijeme, otišao do svog malog dvorca i nju poveo sa sobom. Tad na koljenima zaprosi Marianne i ona bez okolišanja pristane.
 
«Čudno je da poslije svih pustolovina, takav zahtjev od vas dolazi djeco!» – reče im profesor –«Ali ako se uistinu toliko volite..imate moj otpust i blagoslov !»
Odjahali su.
Poslije ju je volio ludo. Bilo je to vrijeme koje nikada neće zaboraviti, dani svijetla i magije, pijani dani cvijeća i ljubavi.     
Prošla je godina.
Jedne noći, dok se Marianne pripijala uz tijelo položivši glavu na njegovo rame, on usnu             
blještav San. Ležao je u istom krevetu, ali nje nije bilo. Odluči potražiti ju ,ali se nikako ne uspije ustati, jer sa užasom primijeti kako je zarobljen providnom opnom. Pokuša ju razderati, svući ,no postajala bi rastezljiva opna još ljepljivijom. Uz krevet stajala je djevojčica u bijelom.
 
                       «Nisam ti rekao sve» - tiho je govorila – «Znaš…one noći dva sam te puta uspio prevariti. Postojao je izlaz, ali ti ga nisi vidio…….istina… ja bih ju probudio; postala bi vampir, ali ti si tada trebao već jahati daleko.. objesiti mač, samostrel i tobolac o klin, i poći…gdje?....svom Bogu i Ocu…u Svetište…ostati u samostanu svet i čist poput planinskog potoka…svoju nedirnutu dušu tako bi spasio prokletstva..….ali ti nisi to učinio……svi smo mi; i ljudi i vampiri samo lutke na koncima…Marianne je nosila taj križ od rođenja…..davno zapisanu strelicu u srcu…tvoju strelicu…….ali ti si mi povjerovao….čak i to kako nemaš izbora……i prodao mi dušu onog trenutka kada si poželio imati ju ponovo…imati?…to je ljudsko prokletstvo……zar nisi mogao voljeti samo sjećanje na nju?...Zar si u ludilu ljubavi zaboravio kako ćeš voljeti demona?…Ljudi? . poput nerazumne djece…još nešto…..ja ovdje svoje završavam…nazovimo to vrstom smrti….umirem ,jer moje je prošlo…ispunio sam zapisano i skinuo Kletvu Leptira...jer moramo prevariti smrtnika i natjerati ga da zavoli i ljubi demona…to je jedini način da nađemo svoj mir u tami…..ona je pila tvoju krv noćas i otišla…..…Ona je pila tvoju krv, ti njenu nisi..od noćas to je tvoje prokletstvo…Rečeno je; Tko Sjene lovi i sam će Sjenom postati…lutat ćeš noćima tražeći najvoljeniju…kako bi popio njenu krv i sjedinio se sa njom u tami…… i dosta sa čahurom…sada ćeš izletjeti…..vrijeme je!»
 
                       Istrebljivač se probudio. Jastuk bijaše natopljen njegovom krvlju, a vrat još sluzav od ugriza. Netko je otvorio visoke prozore, a bijele su zavjese vijorile kao ratni stjegovi. Marianne nije bilo. Vikao je .....hladno je noćno nebo bilo posuto zvijezdama i osim sablasnih krikova kukuvije ništa se nije čulo. Tada izleti napolje i uskoro s čuđenjem primijeti kako Svijet sada vidi drugačije…mogao je jasno vidjeti i najudaljenije krovove, i čuti do sada najnečujnije zvukove, mogao je postati sova ukoliko to samo zaželi ,pretvoriti se u bilo što, ili biti plav i velik kao ta noć, a novi je sumrak godio njegovim očima. No, nešto je nedostajalo. Njegova duša bila je prazna .Prazna u praznom. I znao je da ju samo Ona može ispuniti.
                      Potrčao je u tu prazninu. Mariannee!!Mariannee!!
                     
                      Prošle su godine.
                      Grupa je djevojaka prolazila Alejom brijestova
                      «Pogledajte onog bijelog leptira gore..visoko na krošnji..zar smo ikada vidjele većeg?!» - upita jedna od njih.
 
                     «Mlade su i lijepe. Lovit ću noćas» - pomisli Leptir koji nije zaboravio vrijeme kada bijaše Istrebljivač – «Možda je jedna od njih moja Marianne.»
 
                      Rečeno je. Tko Sjene lovi i sam Sjenom će postati.
  
yallalul @ 06:37 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 31, 2008


Elio Carmona je nestao.
Prije petnaest godina. Do dana današnjega tijelo nisu pronašli .
Koliko je  vode sjevernih rijeka  uspjela progutati zamućena La Plata?.…
A rijeke suza naše generacije četrdesetogodišnjaka koje
se bespovratno ulijevaju u Veliki Ocean za kojeg je Atlantik tek mutna lokvica? U tim je rijekama vode sve manje, tok im usporava i mi nevoljko slutimo kako će jednog dana jednostavno presušiti…
Moje ime je Ramon E. Munoz i radim kao novinar za «Indepedente Medical Journal»…niskotiražni mjesečnik kojeg možete pronaći na svakom ozbiljnijem simpoziju ili skupu psihijatara ,ali i u knjižnicama i uglednijim prodavaonicama knjiga svih većih gradova kastiljansko-španjolskog govornog područja.…
A što se uistinu dogodilo prije petnaest godina?
 
Sjećam se.. davnu je studentsku dvijetisućeišestu godinu dobrim dijelom obilježila tjeskobna psihoza, tiha panika što ju je prouzročio nestanak studenta…cijeli je Montevideo bio na nogama…tko je slijedeći na redu…čulo se…Ferrer ga svakako nije ubio…noću Montevideom luta fantom…ubojica koji obožava studente …da stvar bude luđa ;posljednja osoba koja je vidjela Elia Carmonu u uspravnom i pričljivom stanju ,bio je već spomenuti njegov cimer Eduardo Ferrer rodom iz sjevernog Salta ,a on je kao što se i zna pronađen u rano jutro šestog kolovoza kako polugol i sklupčan spava u jednom hodniku ulaza u blizini  ugla ulica Miguelete i  Devetotravanjske….
Kada su ga probudili…buncao je nepovezano same nejasnoće…policiji je napokon priznao kako je on ubio Elia….i nisu ga uspjeli pravo niti ispitati…..a već ga po tom priznanju i optužiše, no kako mu ubojstvo Elia Carmone ne uspješe dokazati, niti pronaći nestalo tijelo….od grmljavine rodi se miš…..pa završi jadan mladac na  najstrožem odijelu jedne izdvojene psihijatrijske ustanove. Eduardovi  roditelji….divni ljudi što u sina jedinca polagaše velike nade nisu živjeli još dugo. Sinovljev slučaj oboje ubrzo uspje sahraniti..ali prije smrti ishode da on bude premješten bliže njima…na Sjever.
Ne…nisam poznavao nestalog Elia…ali mi njegov cimer bijaše skoro pa rod…naše su bake bile sestre.
 
Samog Ferrera nisam u ovih petnaest godina imao hrabrosti i vremena posjetiti i kaktus me krivnje sve pređeno vrijeme pomalo bockao..nažalost ispalo je da nisam imao vremena putovati tako daleko ,i katkad bi samo za utjehu telefonom kontaktirao zajedničke nam rođake. U kratkim bi telefonskim izvješćima saznavao kako je čovjek premještan i po više puta…spominjali su meni poznate sanatorije i bolnice..a često i okolinu  Salta…čak i Bella Union.
Tako… jednog dana nazove teta Lisa ,Eduardova ujna kod koje je boravio prije no što se potpuno preselio u studentski dom ,te me iznenadi viješću ; daleki je rođak napokon napolju ,vratio se među žive i namjerava živjeti u gradu. Dobih i telefonski broj. U pravo vrijeme. Pošto sam za studija vrlo dobro upoznao sve važnije dijelove  Montevidea, moj neobično škrti urednik me ugodno iznenadio poslavši me u Urugvaj .I evo…već hitam «ferry-boatom» za Coloniu , kako bi što prije stigao bus-linijom do grada studentskih uspomena, a sve poradi jednog vjerojatno vrlo dosadnog simpozija o prijateljstvu  udruga liječnika-psihijatara dvaju glavnih gradova. Ustvari ,da nije Eduarda to bi mi putovanje bila čista i nepotrebna gnjažava ali radostan hitao sam dogovoriti sastanak .
Čuli smo se odmah. Bio je to onaj isti glas..nešto dublji…Ok. Može. Vidimo se. na starom mjestu.
I evo me. Jučer tek stigoh autobusom iz Colonie….a već sjedim u « Lidu « i slušam istu buku motora i autobusa sa Avenije 8.jula koju sam slušao i prije
petnaest godina i zbog koje čovjek ponekad mora na loše izoliranom prvom katu ove slastičarne i glasnije razgovarati. Moji utisci ? Može vam se učiniti kako je netko zaustavio vrijeme u toplim megapolisima Juga..i to je vraški točno ; zna potrajati desetljećima..Tihooceanska Lima uvijek bijaše moj školski primjer..a sada vidim kako su kazaljke umrle i u Montevideu….možda zbog Atlantika….vrijeme se naprosto ukopa..a ovdje je ono pričekalo mene ,pa su lica prolaznika nogostupom ispod slastičarne ista ona neostarjela besmrtna lica koja su prolazila Avenijom i tada ..dan prije mog odlaska za Argentinu.
Kao studenti voljeli smo dolaziti nedjeljom i ponedjeljkom u Lido još uvijek mamurni od potonjeg vikenda…bilo je mirno, intimno…u pozadini bi uporno vrtjeli kakve instrumentalne milonge ili chacarere…to nam se svidjelo…bez techna…bez urlanja…opušteno.
Samo…veliki prozori u Aveniji dovodili su i više zvukova ,a prometna se buka nikako nije mogla složiti sa bolom u glavi kao posljedicom ludovanja u koja bi upadali za divljih studentskih vikenda i galimatijasa jeftine marihuane ,vina i piva…htjeli smo isključiti Svijet..ma što…htjeli smo ga postaviti naglavačke …naravno..nitko ne uspije..barem ne od prve.
Kada je ušao odmah sam ga prepoznao…ako izostavimo novinu sijede kose… gotovo ništa se nije promijenilo…duguljasto koščato svježe obrijano lice…oči oceanski modre ..poveliki nos…ali sjećam se dobro i toplog osmjeha pri davnim susretima…sada toga nije bilo…prijašnju srdačnost zamijeni suzdržanost..ili oprez….čak plašljivost.
Bio je vrlo blijed i vrlo mršav…nekako prozračan….a plave oči , primijetih odmah…bile su ugašene….u njima kao da ne bijaše iskre..života nimalo..kao da naspram mene sjedi kakav duh ,a ne davni prijatelj…jadnik..koliko je toga samo morao pretrpjeti….da ga nisam znao …pomislio bih kako imam posla s mrtvacem.
Prvi nakon toliko godina razgovor bijaše više no zanimljiv….pričali smo o svemu.. ..o životu u Saltu ..o zajedničkim rođacima …i o Velikom jezeru…o ljudima koje smo poznavali…jesi li čuo da je umrla Cecilia….u tom stilu. Kod druge kave ...(iako prvu šalicu nije niti pokušao približiti ustima ) …dotakosmo se studentskih vremena. Moram priznati…pribojavah se toga…ali žarko sam želio pitati o Eliu…sada sam oklijevao…no još sam u autobusu pokušavao sastaviti popis pitanja…učiniti to oprezno… zaobilaznim putem.
Odluka je pala. Pitati ću , pa što ispadne…opravdanje?…reći ću mu jednostavno kako nisam mogao izdržati..novinarska deformacija.
 
Na sreću nisam morao. Intuitivno..telepatski ili ne..Eduardo je sam počeo pričati. 
 
«Znaš « - rekao je – « Ja sam poslije jednostavno zašutio…još tamo na policiji…
mislio sam..neka rade što hoće..ti su trogloditi bili kadri uvjeriti čovjeka u suprotno…može ti se dogoditi da višednevni pritisak plus zatvor učine to…na kraju i sam povjeruješ kako si ga upravo ti ubio…ali poslije stresa i  onoga što ti upravo namjeravam ispričati…kako sam ja mogao prepunjen tabletama i sam biti siguran  istina li je to što govorim ,istina li je priznaje…znam; rekao sam da sam ga ja ubio…tada sam bio uvjeren kako sam samo ja isključivi krivac….nisu mi povjerovali…ne, ne, ne…poslije me odvjetnik savjetovao ;ništa više ne govori…ali …svih sam petnaest godina osjećao potrebu to nekome ispričati..požaliti se ,isprazniti..puno bi mi značilo..izvjetrio bih stvar iz sebe , razumiješ li?…..Oh, kako je teško govoriti o tome kada unaprijed znaš da ti nitko neće povjerovati?....Nema vas puno na ovom prokletom Svijetu koji ste sposobni poslije takve priče ne proglasiti me ludim …ja tebi vjerujem..i znam da ćeš ti vjerovati meni..a zašto?..Naprosto si takav..konačno..i zašto bih ti poslije svega lagao? «
 
Iznenadilo me sve ovo…njegova spremnost da se ispovijedi. Ispada da smo obojica priželjkivali ovaj sastanak upravo zbog priče. On da mi ju ispriča…ja da ju poslušam. Sramotno sam pomislio kako je šteta što je diktafon ostao u Hotelu..što ćete..novinarska deformacija.
Počeo je.
«Za sve je kriva Juliet .tja ,tja…kako se ono prezivala ?… »udarena» cura iz Bostona…koliko se sjećam ta je diplomirala muzikologiju…Elio ju je upoznao na nekom skupu, valjda na Akademiji u Pasyandovoj , a potom i u «Trigu»…znaš onaj zamračeni lokal na uglu Pereiro i Berro ulice..morao bi se toga sjetiti…svijeće na stolovima…podij sa reflektorom…pa vidiš …ta je luda Amerikanka pisala nekakvu knjigu o Milongi...a loco je Elio tada slinio za njom….što da kažem…slinio je on za svakom , ali ova je navodno baš kao i sve Amerikanke bila guska šopana dolarima…uostalom vukla ga je za nos kako je htjela ,a mi smo to nemoćno gledali…ludara je vikende trošila na umirovljeničke milonge…disco ništa…a on je uporno pokušavao ugovoriti spoj…a ona?….kaooo… biti će negdje u gradu jer pokušati će spojiti izlazak i rad , ugodno sa korisnim…ako uistinu želi može ju potražiti i u tom stilu…uglavnom..ona ne zna točno gdje će biti…koliko se sjećam u to se vrijeme milonga plesala gotovo isključivo vikendom i to na svega nekoliko mjesta u gradu...a Juliet je imala društvo..redom napuhani američki studenti sa razmjene i slično…znao sam da svog zaljubljenog cimera neću moći pustiti samog da cijele subotnje izlaske troši po milongama i luta tražeći Juliet. Što je najgore…ma glazba nije u pitanju..dapače… znaš i sam da uopće nije važno…konačno…pa volim Tango…ali što raditi tamo?…većinom su na tim mjestima sami starci…pokoja sredovječna udova i to je sve…ne trebam tebi pričati što nam je u to doba značilo prisustvo većeg broja djevojaka..no dobro..mislio sam kako ćemo se ukoliko se Juliet ne pojavi , kraće i zadržati. A poslije u disco…
I evo je. Subota peti kolovoz. Izlazimo. Elio je napravio mali plan…prvo u galerije…na kraju u hotele..Počesmo redom .Prvo u Tabaris ;Galeriju Nogu…iako su mene
pomalo nervirale te slike po zidovima....boja mesa bola mi je oči…i za razliku od Triga previše je svijetla ,a imaju i ne-intimno visok strop ..kao u crkvi…ali mjesto se očito strancima svidjelo jer uvijek su pili tamo. I sad zamisli… sjedili smo u Tabarisu i cuclali pivo kao dva idiota…cijelih pola sata....no Juliet se nije pojavila Htio sam mu reći; možda uopće nije u gradu tikvo ,možda se valja na kakvom zatvorenom partiju...znaš i sam kakve su.. .no, nisam…da ne duljim ; popili smo pivo i napokon zbrisali. Zar se namjerio cijelu noć provesti na milongama. Poludio sam. Odlučih se tu noć napiti. I tako redom ;pivo ovdje..vino tamo. Studentski pijani prasci.
 
A Elio ti je bio pravi tvrdoglavi magarac….
 
»Elio… hajdemo u «Prijatelje» gdje pjevaju i plešu merengu i cumbiu.» - vapio sam – «tamo dolaze stariji i vrlo darežljivi komadi..a mogla bi biti i tamo!»
Ne. Ne želi ni čuti… već kaže ; «Idemo u «Muze» ,rade do dva…sigurno je tamo…»
Eh, upravo takav je bio.
Tko će se sjetiti…koliko toga samo obiđosmo …na kraju završismo dobro naliveni na Tangu Oriental i crvenim stolnjacima Hotela Casino. Bilo je oko dva,  tri ujutro.
Pođosmo na otvoreno..provjetriti se. Lutali smo gradom.
I sad vidi ovo…umjesto da uzmemo taksi …pijani odlučismo se prošetati Avenijom do Trga Entrevero…..subota je…možda još plešu pod otvorenim nebom… naravno..nemogući poduhvat…predaleko je….već bijaše sigurno tri ujutro…pokoji bi usamljeni automobil projurio ulicama i ništa više…pivo koje smo ponijeli popili smo usput..a naravno poželjeli smo ga još ….  Dok smo tako vijugali desnim nogostupom na nekom križanju začusmo udaljenu milongu….dopirala je iz male prilično uske uličice što se nije istina križala , ali je sa desne strane uticala poput potočića u Aveniju. Nismo znali za tu ulicu ili je jednostavno nismo prije zamjećivali…u gustom su redu zgrade obje strane… zanimljivo..sve su bile stara zdanja? ..Ovdje? I nigdje ulične rasvjete…bilo je mračno kao u grobnici… no, naravno bijasmo radosni otkrićem i pođosmo provjeriti stvar....mislili smo; možda nas puste unutra i posluže pićem. Do vraga; samo nam je prokleto pivo bilo tada na pameti .Prešli smo možda kakvih pedesetak metara, i sjećam se kako sam mogao glazbu posve jasno čuti ,no dvije mi čudne stvari odmah privuku pažnju. Prvo ;Milonga…moje uši  ovako perverznu verziju milonge još nisu imale čast susresti…ako se sjećaš znati ćeš  kako sam dobar kada su milonga i tango u pitanju…Moja su pitanja uvijek zbunjivala ulične bandeonere i gitariste…svirajte mi Cardosa ili Fleurya…ili Ginasteru…pa i Pujola…ali ovo !..Bila je to tužna i spora , rastegnuta ritmički sinkopirana kauguma ,ponekad potpuno isječenih dijelova, baš poput Tanga Nueva ..ma još gore…nuovo Nueva ...jer  su zasebne manje cjeline, ne znam hoćeš li razumjeti…..vrištale kao močvarne ptice. Melodijski bijaše to klupko isprepletenih zmija tuge i strave .I druga pojava na samoj ulici; Magla…njenu  neuobičajenu gustoću zamijetismo već na samom uglu ; Londonska posve gusta magla koje tada pod čistim zvjezdanim nebom nije moglo biti nad Avenijom ,a vjerujem i nigdje u gradu valjala se kao u Carpertnerovom filmu. Izgleda da se u toj uličici stvorila niotkuda..sklon sam bio povjerovati kako je to samo obična para nekog obližnjeg postrojenja .
Dođosmo.
Na desnoj strani skromna crna vrata….otvorena.. ulaz u lokal…Bingo! Elio je vidno naliven skočio pola metra u vis…i još posluju….nisu zatvorili.
Nad vratima jedva čitljiv natpis ; «Matriz del Sangre.»
Krvava matrica?
Čovječe..pomislili smo..kakav naslov ….kakav cool lokal…kako samo nismo znali prije ..a možda su ovo tek nedavno otvorili?
Ušli smo. ..prošli smo kroz kratki hodnik tunelskog oblika ..potom kroz salonska vrata, a imali smo što i za vidjeti….prostorija bijaše visoka.. i ogromna …široka toliko da boju lijevog neosvijetljenog zida uopće nismo znali odrediti…no uz  desni zid vidio sam mnoštvo stolova…trometarski stolovi krvavo crvene boje, a na njima crni stolnjaci sa velikim svijećnjacima…auuuu…podla jazbina…Elio je zadovoljno namigivao , gurkao me laktom…samo..nismo bili oduševljeni trenutnim posjetom..ali to je normalno..rekoh mu…pa.. tri je sata ujutro; u jazbini svega nekoliko ljudi .Mora da su gadovi preskupi, sjećam se kako je rekao , a ja  prišapnuh ..»Pa što! Bal je! Mjesto je svjetsko!»
Čim uđosmo digoše se neki mršavci u bijelim odijelima i isto tako bijelim polucilindrima na glavi…stvar me i ne bi čudila…ima svašta po gradu…da povrh svega ovi čudaci nisu nosili i sunčane okrugle «Lenonke» u tako već slabo gomilom svijeća obasjanom gotskom okružju .Tko su ? Lokalni komičari zacijelo?…Jadno primijetih kako su jedino oni okupirali ovaj lokal….sveukupno njih osam na tri stola…šteta …niti jedna žena…da nije ovo kakav gay klub?…..a sve iste face….tipovi što pobjegoše slici žute razglednice sa početka prošlog stoljeća. Skinuše cilindre i naklone nam se kao japanski turisti…nisam mogao izdržati…pijano sam se i glasno nasmijao kao neuljudni kreten….no, ako su ti statisti plaćeni …morao sam sebi priznati kako je ideja izvrsna…
Šank je bio daleko…bila je to masivna drvena građevina zagonetnih motiva na reljefnom naličju ,a lijevo od njega na povišenom podiju svirao je Sekstet..
I opet isto..svi do jednoga onima za stolom nalik…blijedi mršavci , «lenonke»  i polucilindar do polucilindra…kakva rupa!
Sjeli smo .
Bijasmo ugodno iznenađeni ,ali razumljivo i pomalo zatečeni neobičnošću okružja Elio je izračunavao koliko je uloženo u ovo…to je osim gledanja tuđih žena pijani nosorog uvijek radio. Čekali smo konobara….nije dolazio.
I već sam htio sam prošetati do udaljenog šanka kada se pojavila.
Došla je iz one lijeve tamne strane ,a Sekstet je kao po dogovoru počeo svirati koliko se sjećam neki cvjetni tango …nešto plačljivo Gardelu nalik.
Ali nje se sjećam vrlo dobro…zinuli smo kao osnovci..a što smo drugo i bili…
Gotovo nevjerojatan komad. Čovječe! Bila je to visoka mršava žena srednjih godina, i guste crne kose spletene u punđu ,a ispale crne sablje uvojaka dodirivale su joj obje sljepoočnice …obrve guste..a oči crne velike i egipatski duge..
Prava tanguerosica…zanijemio sam …nosila je poput milonquete odrezani krvavo obojeni tulip od providnog crocheta obrubljen crnim resicama…bože…mogli smo vidjeti grudnjak i snježno bijele gaćice;
Elio je bio van sebe…vidio sam ga …smiješio se…ali to je bilo lice poniznog psića.
Znao sam da će odmah pasti…no kako i ne bi.
Prišla je stolu.
 
«Oprostite na smetnji…ali konobara sam netom otpustila» - rekla je dubokim, ali milozvučnim glasom čija nam je boja pomilovala sve dlačice na tijelu . – «Što gospoda izvoljevaju?»
 
Prisustvo i nastup ove žene trenutno nam je obojici svezao jezike.
Bilo je nečeg..ne znam pravu riječ…rekao bih teškog i elokventnog u njenoj pojavi Htio sam prekinuti neugodnu šutnju..Elio nije postojao.
 
«Dva piva…bilo kakva….donesite..» - sa mukom promucah.
  
«Nemamo više piva….ali ostalo nam je vino…može li crveno vino?»
 
Samo sam klimnuo glavom , a njene su štikle već odjekivale prostorijom. Ušutjeli
smo. Elio je širio oči..micao obrvama….hvatao se za čelo…ali dugo nije rekao ni riječ..znao sam da je gotov.
«Zvijer….zvijer od žene!» - napokon je i žmireći gotovo zarežao prema meni škrgućući zubima.
 
Vratila se odmah noseći tri čaše i butelju crvenog …Tri čaše? Zar misli…?
 
«Ah…Zaboravih se predstaviti gospodo! « – dubokim ali mačjim glasom prela je poput umiljate životinjice - «Desmona ….Desmona Rotundas….gazdarica!»
 
Moj je cimer već skočio na noge i salutirao kao Peronovov dočasnik …a ona se nasmiješi ,savije ruku u zapešću..pa ju on stade ljubiti…učinih isto…predstavili smo se
Ali… zar ne primijetismo kako baš nema malecne ženske ručice…takve su šake imali rudari sa Sjevera….a nokti? Što nokti…pandže …tek tada primijetih kako je to lice ustvari široko..a i glava pomalo …da… razmišljao sam …podsjećala me na nekoga ili nešto…Jesi li gledao onaj prastari film «Zmajevo srce»…sjećaš li se Draca ?E ,pa vidiš ..bilo je nečeg zmajevog u tom pogledu. Sada to znam…no onda bijasmo samo napaljeni magarci.
Sjela je do Elia…ovaj samo što nije eksplodirao. Učinilo mi se da mu je sva krv navrla u glavu.
«Kuća čast» - rekla je otvarajući butelju – « ustvari ja….danas mi je rođendan….
…dvijestodvadesetipeti…!»
Nasmijali smo se….
«Ne izgledate tako…vjerujte! « - rekoh – «Možda nekih sto i devedeset ..ali dvijestodvadesetipet?..Ne..nikako!»
Nasmijali smo se obojica mom jeftinom vicu.
Htio sam reći još nešto..ali osjetih udarac Eliove cipele po natkoljenici. Nasmijala se i ona i potom kratko zamislila….sipala nam je vino….bijaše to gusta krvavo crvena tekućina; ..pretpostavio sam i vrlo staro jer iako pomalo slankastog bijaše izvanrednog okusa…na naljepnici butelja , ni traga latinici….ne znam…kao arapsko ili klinasto pismo.
Znaš…sada kada provrtim film…sjećam se kako bijah isprovociran u početku tim njenim pomalo izvještačenim osmijehom kakav inače nose mnogi ugostitelji..bilo je lascivno ..sluzavo.
Ali sve to je gutao njen izgled…. bila je nebeski komad .
 
Vidjeh samo kako je Elio opasno dovukao stolicu…gutao ju je očima.
 
«Eh pa onda Živjeli…i sretan vam rođendan !!!»
 
Kušali smo…čim sam otpio osjetih promjenu…moraš razumjeti..sjećam se svega jasno kao da se baš jučer dogodilo… ali stanje u koje sam odmah upao ispivši tu čašu do kraja teško da bi mogao riječima opisati ….kada kažem ;pijanstvo..to ništa ne opisuje..već dođosmo pijani ,zar ne…ali ovo je bilo poput kokaina…dakle ,svega nekoliko gutljaja …i to više nisam bio ja …sada je na mom mjestu sjedilo jedno potpuno novo biće… neprijateljski raspoložen stvor koji misli kako može valjati planine i koji osjeća gledajući tu crnu ženu sumanutu seksualnu glad ,ludu nezemaljsku požudu….
Ispili smo …..
Nasmiješila se i nalila nam novo.
«Vi..vi..vi…. ste……iz Buenos Airesa ?» - mucao sam  tek da pitam nešto. Pogledala me tako..tako..ljepljivo…osjetio sam te oči…vukla me…magnet… naglo sam poželio da mi onako crna poput krpelja uđe pod kožu ..do tada ne oćutjeh još ovako naglu životinjsku potrebu za ženom…zamišljao sam njenu raspuštenu kosu…a neću pretjerati ako kažem , kako sam tada sramotno poželio da me ,ne znam izgrize cijelog…..
 
«Buenos Aires !? Kakva zamisao mladiću…ali ne…ja sam sa Sjevera…a moji su došli iz Evrope! Shvatila sam ..želite Tango!»
 
Pucnula je prstima. Tada onaj Sekstet završi milongu i poče svirati prilično iskrivljenu verziju Pughilezeova «Zum Tanga»…a violina zavrišti poput pretpotopnog pterosaura. Kako se ovo samo složilo…bio sam bijesan….Elio se za to vrijeme «bacao» na nju…sad ju je već mirisao centimetar od kože vrata , a ona?…Nije mu se baš opirala… smijala se i njegove usne vješto izbjegavala…ponekad bi pogledala i mene..i taj pogled…to crno u pogledu..toplo i …da… pomislio sam….zašto bi Elio uvijek trebao biti prvi?….zašto on koji nikada ništa ne razumije…što će njemu takva božica?…Ne...ne ….ona je moja…ona i ja: mi smo isti…duboki …..mi smo kao tužna milonga…nas dvoje bi trebali biti… oh…kakva je to žena…kakva životinja…Elio ju već grize za vrat…hoću mu reći da prestane ,ali ne mogu govoriti … pijan sam i grlo mi je nateklo, boli me i jezik……i mrzim ga.
Onda je skinula iglu i potpuno raspustila kosu… gust mirišljav slap crne vode slio se na skladna ramena..i sada je bila…božee!!....nikakvo ljudsko biće…već prava Afrodita!!
Smijala se tako čudno…promuklo….ali slatko.
«Meni je rođendan…meni je rođendan !!» - ponavljala je.
 
A on ju je posve pijano počeo ljubiti…svinja..bez mjere; ruke, ramena, vrat…pokušavajući uloviti njene usne.
Sada su nastavili sa Pughliezeom….bio je na redu Tango posve nalik «La Yumbi»
 
Zašto su baš to svirali ? Demonski je Tango učinio da se osjećam nadljudski…
Pomislio sam kako bih mogao od šale jednom rukom podići cijeli masivni stol…natekao mi je jezik…desni…nešto se događalo.   
Sipao sam si vino i požudno ga srkao..lebdio sam na sve strane ,u transu mrzio svog cimera…da…zašto ja moram biti drugi? ..tko piše zakone?..zašto je meni uvijek zabranjeno sve? ..u čemu je…oh, ne…ne!!
Pa on ju već grize cijelu…njen topli vrat!..Taj njen tamni vrat….vrat antilope pod lavom skok…podatna je..dobri anđeo…gomilalo se sve u meni…
Ustali su oboje…..pošli su plesati…a ja sam pucao po šavovima…mrzio sam čak i nju ; kako samo može biti tako lako ,naglo pristupačna ?…Previše lako pristati na ples ..i ….bez uvoda..bez priče..kao priprosta bludnica…da…prelijepa bludnica …on će je na kraju i imati..možda će ju odvesti…sigurno će otići njih dvoje….jer naravno; ona slavi rođendan…a ja ću ispasti potpuni moron…..i uvijek ,uvijek on…Zašto baš ja završavam kao nesposobni suterenac koji evo po stoti put čeka svog cimera da napravi posao?.. .A Sekstet je odmah počeo novo; ovaj put sporu dirljivu i zmijoliku milongu….pogledao sam prema grupi polucilindriša  za udaljenim stolom…ovi su šutke pratili što se događa ;čudaci…a zalijepljeni par je poput divovskog glavonošca puzao podijem...kidalo me….taj mali podli kepec… .bila je za pola glave viša..ali to ga nije ni najmanje brinulo…. sporo su se vukli podijem grčevito priljubljeni kao sparene tarantule…pokušavao ju je odvući prisilno u mračni ugao..a ona se samo smijala…glasno se smijala….eee, pa znam što ću učiniti….otići ću tamo i razbiti tog malog gada….pred njom…neka vidi….dosta mi je epizodnih uloga…vječne tiranije…zamisli prijatelju ; ti su me demoni misli posve obuzeli..mržnja…gnjev…što sve ne…aha! Trag …tada sam primijetio trag, jer  kako su se kretali ...crvena je mrlja ostajala za njima na podiju….mislio sam da je to vino…ali nije bilo vino.
 
Vratili su se… .i nisu sjeli….Elio me jeo pogledom…i ja njega…otpio je ne skidajući pogled , ali to kao da nije više bio Elio…
yallalul @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 30, 2008
Znao sam da je do tada bio već ludo pijan i spreman na sve…a dvije čaše ovog čudnog pića koje isprva držasmo samo neobično ukusnim vinom možda i dovedoše do demonske preobrazbe.
 
Elio se izobličio…problijedio…prijatelja nisam mogao prepoznati…to više ne bijaše moj cimer već netko nepoznat, drznik olovnog lica što je ubrzano disao šireći nosnice kao da nema zraka i njegove su mi oči davale do znanja kako je jedan od nas dvojice suvišan i kako bi se možda ja morao hitno izgubiti odavde..ili to ili…
 
«Objašnjeno mu je! « - namignula mi je Desmona  i pokazala dlanom Elia smiješeći se – « Meni je danas rođendan a kako slavim samo svaki petnaesti Pravilo kaže da možete obojica plesati ,ali me samo jedan može na kraju imati…u punom značenju smisla imati .Pravilo još kaže da o tome morate odlučiti sami….možete dopustiti da biram ….ili se možete boriti za mene…»
 
«Desmona ljubavi ..dopusti mi!! « - povikao je moj bivši cimer – «Naravno da ću pobijediti tog jadnika…!!»
 
To što se prije zvalo Elio ..sada me izgleda mrzilo…iz dna duše….
Ali….ja ne bijah ništa bolji….boca je vina bila potpuno prazna ….ustao sam  i pokušavao se sjetiti gdje sam to odbojno lice već mogao vidjeti… Elio?...postojao je neki Elio…da….davno…jako davno…..samo sada ne mogu ..ma dovraga….ona će birati ovog gada ovdje..sigurno će njega birati….plesao je s njom i lagao joj …možda same grozote o meni….a uopće me ne poznaje …samo da ju povali…ta njegova prljava gubica…on ju ne voli…kao ja…i sve čini kako bi ju povalio…»Haa….e pa nećeš bijesni psu!!……Ideš ti meni ravno u pakao!!»
Krenusmo jedan na drugoga.
 
«Gospodo….strpljenja !» - rekla je Desmona i stala između nas. Potom je pucnula prstima. Sada je ustao jedan od mršavih polucilindraša. Hitro je «doklizio» podijem kao po ledu . U rukama mu se stvori plosnata drvena kutijica. On se okrete prema nama, pokloni se kao da smo šoguni i otvori kutiju. U njoj zablistaše oštrice dva starinska bodeža izrezbarene drvene drške. Elio nije gubio vrijeme….
A ja dograbih drugi…..
 
Sekstet kao po zapovijedi ponovo krene svirati «La Yumbu» , a nas dvojica počesmo kružiti podijem kao orlovi….nije bio brži od mene….vjerojatno sam ga tada mrzio upravo koliko i on mene, poželio njegovu smrt… ….Ono vino i «La Yumba» davali su mi sve; dodatnu snagu ,hrabrost i ubrzanje….nekoliko puta vješto sam izbjegao njegov napad…tada mi u ušima počne odjekivati ;
 
 Eliooo!!..Elioooo!…negdje sam to ime već čuo…Elio?…da…Elio…moj cimer…Montevideo!…Juliet!….evo ga ispred mene..da to je on…zaboga nemoguće …želi me ubiti….»
 
«Elio!!! Brate! » - povikah - « Sjeti se Juliet…što to radimo…Elio ….zaboga!!»
 
On ustukne…zastane kao da razmišlja , a onda zažarenih očiju ponovo krene na mene…izbjegao sam ga i pošao u lijevo…naglo se vratih desno i hitro mu na otkriveni dio stomaka zarinuh bodež. Bilo je to brzo…moraš me razumjeti….sve se to događalo prebrzo….nisam imao vremena razmišljati..misliš li da znam zašto sam to učinio?
On je sada stajao držeći ruke na stomaku….ubrzo mu se bijela košulja oboji u crveno.
 
«Eduard…to si ti ?...Što je ovo?....Eduard! Oprosti!» - stajao je užasnut i stenjao .
Odbacio sam bodež.
«Idemo odavde! Nije sve gotovo. Nosim te u bolnicu..!»
 
Da..bio sam u pravu…nije sve bilo gotovo….sada je skočila Desmona..ne..poletjela je prema Eliu…ali to više nije bila ona ljepotica…glava joj se povećala..a krvave su oči iskočile nad hrapavim obrazima prepunjenim krvavim žilicama…. njen nadnaravni krik oduzeo mi je ono malo povraćene snage…tek sam sada spoznao kako se ovdje događa nešto nevjerojatno….pred nama bijaše zmaj u ženskom obličju sa dugim oštrim zubima u raljama.
Ona poput grabljivice vrisne i skoči na jadnog Elia….Digoše se i bijeli cilindri…i oni iz Seksteta…vidjeh kako četrnaest  mršavih i blijedih silueta ,cijeli vod zombija kreće prema meni…oh..što da učinim…u međuvremenu stigoh do Elia…uhvatih njegovu ruku i stadoh ga vući…jadnik nije više pokazivao znakove života ,a Desmona je već ležala na njegovim nogama i zarila mu glavu u stomak….kada ga počeh vuči mramornim podom …ona podiže svoju sasvim krvavu njušku…sjajnih očiju i poput mačke poče nezadovoljno frktati…znao sam da će sada svi skočiti na mene. A onda sam se sjetio vampira i onoga što imam u džepu. Evo…pogledaj molim te što me spasilo…baš kao u filmovima. Od tada se ne odvajam od njega.»
yallalul @ 16:03 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 29, 2008

Eduard je iz džepa izvukao mali crni molitvenik sa zlatnim križem na prednjoj strani korica.
 
«Ispitali su stvar na policiji i vratili mi ga tek na psihijatriji…i nisam im dao mira dok ga nisam dobio. Znaš li čiji je? Eliov…zapravo Juliet je pomagala nekoj Belgijskoj što ja znam misionarki i studentici da podijeli molitvenike po sveučilištu… a Elio , koji od krštenja nije bio u crkvi i koji je tko zna što je sve nalagao o vlastitoj pobožnosti , primio je ovu knjižicu samo da udovolji Juliet…tu ga je večer ponio vjerujem samo zato da bi joj se ukoliko je sretne mogao pohvaliti kako ga uvijek nosi uza se…da….bio je takav …a još u «Tabarisu « dao mi ga je na čuvanje pošto je vrlo dobro znao što će učiniti s tom knjižicom kada se napije.
 
A što mi je drugo preostalo ,dragi moj? Pomislio sam kako bi moglo upaliti…i uspjelo je….bili su gadovi..možda je vrlo preplašeni dobra riječ. Hodao sam kao rak držeći u ruci mali molitvenik..a onda su izgleda shvatili da sa mnom neće lako ići….pa su se svi bacili na Elia….dok sam se udaljavao prema izlazu kojeg uopće nisam mogao vidjeti , jer su se reljefni zidovi te jazbine počeli micati kao da su živi, mogao sam uživo gledati  kako mi komadaju cimera…jeli su ga kao lavovi i Desmonina je glava bila duboko u njegovom stomaku…oh ,bože kako sam samo izdržao još uvijek stajati na nogama..pitam se to već petnaest godina…sjećam se i da sam povratio u tako uspravljenom položaju. Cijela se prostorija stala ljuljati kao da je živa..mislim da sam tada vidio kako iz zidova kipti krv..a ono što bijahu zidovi sada posta gust splet sasvim živih mesnatih oblika…nadimalo se to kao da diše…ličilo je na splet crijeva…zaista bijah u nekoj vrsti utrobe čiji su cjevasti oblici na stjenkama neprestano kovitlali , a potom padoh na leđa…plovio sam mrakom ..zacijelo sam prošao kroz ona salonska vrata..a sklon sam povjerovati kako su me i otpustili…i kako me upravo spasio mali molitvenik.
Ne znam što se potom zbilo…i zašto sam spavao na sasvim drugom kraju…daleko od Avenije , jer probudili su me polugolog stanari zgrade u ulici Miguelete. Ostalo znaš i sam….sve si to mogao pročitati u tisku.»
 
Završio je. Pogledao me kao optuženi pred sudom dok očekuje presudu. Što sam mu mogao reći? Napokon mu rekoh kako je to jedna od najčudnijih priča i da mi je vrlo teško povjerovati u nju…ali bože…čudni su putovi Gospodnji i ljudski ..na Svijetu ima svega…moglo bi biti da mu se neka posve slična grozota dogodila…rekao sam mu i da potpuno vjerujem kako mu se nešto ipak dogodilo tamo, jer iskreno rečeno ne znam drugi osim ispričanog razlog koji bi natjerao mladića da ubije svog cimera…
Vidjeh ; odahnuo je….vjerojatno se bojao da mu neću povjerovati…onda sam mu rekao da ovakvu priču on ne bi smio tek olako pričati po gradu i okolici ,jer bi ga zacijelo većina zajedničkih prijatelja proglasila ponovo posve ludim…a priča i jeste potpuno luda. Dobro..nisam mu morao to reći…znao je već sve….priznao sam mu i da me njegova užasna storija pomalo uplašila….i da ću o svemu tome dobro razmisliti..pa ako može da pređemo na vedrije teme , a usput dajem obećanje u ime rodbinskih veza i starog prijateljstva kako ovo neću nikada ispričati nikome..bio je vrlo zadovoljan..osmjehnuo se i rekao mi da se sada osjeća sasvim drugačije ,da je ispražnjen i sretan i zahvalio se što sam ga pažljivo i bez upadica imao strpljenja saslušati do kraja.
 
«Želio bih ti pokloniti …za kraj..molim te… htio bih da uzmeš ovaj mali molitvenik…ne ne…meni više nije potreban…uzmi ga…moraš ga uzeti…uvrijedit ćeš me…sada kada je sve gotovo…..sada se osjećam posve drugačije…hvala ti….i neka to bude uspomena na ovaj razgovor!»
Uz silno i dugo uvjeravanje pristao sam .Što mi je drugo preostalo? Morao sam mu očito čudnu ispuniti želju…Samo… nisam mogao nikako razumjeti da se tako lako odriče stvari koju je imao uz sebe svih petnaest godina. Dapače…sada strasno želi da ga uzmem. Očito Eduard još nije potpuno svoj.
Uzeh molitvenik i stavih ga u džep.
 
Rastali smo se uz smijeh…
 
I evo me ..ponovo sam u autobusu…
Opušteno razmišljam o našem susretu.
Bio je uvjerljiv..nema što…No ja mu zaista nisam povjerovao. Zašto?
Još dok je pričao ispod te maske oćutjeh nešto drugo; prvo…kretnje rukama…povremeni i gotovo neprimjetni tikovi..bljedilo, izgrižene krvave usnice … zarazno nemiran govor…gotovo bolestan…kao da u pozadini tinja pravi demon…razmislio sam ….školski primjer duboke depresije..čak demencije..ali sve se to još uvijek moglo objasniti pradavnom traumom.
Ali najsumnjiviji bijahu stereotipi….posebice molitvenik sa križem…gotovo dejavu vampirskih filmova…no iznenađenjima još nije bio kraj.
 
Ne bih lagao ako bih rekao kako me sve to oko one čudne žene pomalo i obuzelo….Desmona Rotundas……Desmona Rutondas…zašto mi se učinilo da sam to ime već negdje čuo…i onda se sjetih…oh..
desmondus rotundus….da….pa to je veliki južnoamerički netopir…takozvani kravosis..onaj legendarni šišmiš koji napada krave ..zavlači se čak i u staje…pronalazi vene i siše im krv…a neke vrste napadaju čak i djecu .Nije čudo što je to u brazilskih farmera omražena životinja. A onda se prisjetih.
Desmona je po Eduardovom pričanju prilikom upoznavanja rekla kako su njeni došli iz Evrope…ili je sama smislila takvo ime ..dakle lagala  je ili je to izmislio sam Eduard i lagao mene. Po svemu sudeći ovo drugo...pogriješio je i otkrio se.
Sada sam bio gotovo siguran da je sve samo izmislio …
Dobro….. ubio ga je…ali zvuči nevjerojatno kako nisu pronašli truplo…zar ga je mogao sakriti u gradskoj subotnjoj noći tako da ga pola urugvajske policije ne može pronaći….i zašto je konačno priznao ubojstvo…svi me ti nerijetko kontradiktorni podaci nemalo zbune…a poslije pomislih …čemu sve to…Ma nije važno ? I tako je prošlo petnaest godina.»
 
Prokleti je autobus za Coloniu stajao na svakoj manjoj stanici. Malo mi se žurilo jer htjedoh u luci što prije uhvatiti « Ferry « za Buenos Aires. Kada konačno dođosmo vidjeh da sam zakasnio…ništa….. čekati ću poslijepodnevni…bar ću iskoristiti slobodno vrijeme i nazvati neke stare prijatelje koji su znali da dolazim i očekivali moj posjet. Odlučih bar telefonski se ispričati što ne uhvatih vremena i njih posjetiti. No…najviše mi bijaše žao Eduardove ujne ;teta Lise…kojoj imam zahvaliti sastanak sa Eduardom. Upravo me ona prije koji dan nazvala da mi kaže kako se njen nećak vratio u Montevideo a od nje tada i dobih njegov telefonski broj.
Kao i uvijek , imao sam i sada problema sa mobitelima i punjačima ,pa sam odšetao do obližnje pošte i nazvao prvo nju.
 
«Halo….Lisa…ti si ? Ramon..Ramon ovdje! Oprosti što nisam imao vremena….obećao sam u razgovoru od srijede…….
 
«Ramon…ti si?» - prekinula me starica – «Pa čovječe …gdje si ti? Samo sam jučer zvala pet puta redakciju i pet puta kući i nitko se nije javio!»
 
«Redakciju?…Što će ti moja redakcija…pa bio sam tu dva dana….u Montevideu…nazvala si me u srijedu i……»
 
«Ramon....jesi li pijan?….Što pričaš…što je tebi?…Dragi moj …. nismo se čuli najmanje dva mjeseca!»
 
«Molim?!!!….ali Eduard!?»
 
«Eduard?….zbog njega te stalno i pokušavam dobiti….jučer su me nazvali iz Salta….Ramon ..čuješ li me?……Eduard je umro u Saltu.? Prekjučer je sa psihijatrije prebačen u bolnicu…u bolnicu!…Izljev krvi u mozak. »
 
Noge su mi otkazale. Morao sam hitno sjesti. Nisam više mogao govoriti. Nešto sam samo promrmljao i zaklopio slušalicu.
Do vraga…. tko me onda nazvao? Imao sam broj Eduardovog telefona u notesu.
Nazvao sam….javio se ugodan ženski glas automata pošte i rekao kako sam upravo nazvao nepostojeći broj.
Bože…..što je ovo?…Što se događa…Pa nije valjda moguće!?»
Znam što ču učiniti. Zatražio sam od službenice telefonski imenik Montevidea.
Lido….Lido….evo je….Slastičarna Lido…zapisao sam broj i ponovo otišao u kabinu.
Javio se muški glas. Rekao je da je konobar…Pitao sam ga da li se sjeća dvojice od jučer navečer….ali nije radio on…već smjena…neki Sebastian….ima li njegov broj ?…ima…..zatim sam nazvao Sebastiana….morao sam nešto brzo smisliti….javio se upravo Sebastian , na moju je sreću bio to vrlo rječit i uslužan mladić…rekao sam mu da sam jučer u ranim večernjim satima posjetio Lido i da sam kod njih možda izgubio novčanik ,a spreman sam posumnjati kako je moguće da je i ukraden….sjeća li se dvojice što su oko sedam sati sjedili za posljednjim stolom…opisao sam ih.
Sebastian je rekao kako su jučer imali blagi incident… dvojice se u društvu ne sjeća……ali bio je jedan u sivom sakou i bijeloj košulji koji bi mogao odgovarati mom opisu ….vrlo dotjeran ,ali nažalost naizgled samo pristojan gospodin jer nitko od prisutnih na njega ne bi obratio pažnju , da taj kao lud iz čista mira ne poče baš oko sedam sati mahati rukama pa uskoro i pričati sa nekom nevidljivom osobom…on; Sebastian poželi odmah pozvati policiju…ali ga je sam šef spriječio u tome..jer taj je čudak naručivao sve po dvije kave..valjda za sebe i nevidljivog…a kako je ipak neopasno izgledao šef je odlučio da pričekaju još malo i dobro se nasmiju…..i kada odlučiše da konačno pozovu pomoć….ovaj je manijak, a usput sve razgovarajući sa tom stalno prisutnom nepostojećom osobom , više -manje mirno ustao ,platio i izašao iz lokala…ali nikakav novčanik nisu vidjeli ili pronašli..u svakom slučaju pitati će šefa..no sutra….po promjeni boje njegovog glasa osjetih kako je vrlo vjerojatno da mu je poslije kraćeg razmišljanja ovaj moj poziv postao i više no sumnjiv, pa se zahvalih i brzo zaklopih slušalicu.
Bez sumnje…taj manijak… kako je Sebastian rekao….to sam bio ja.
 
Kakvo me to čudo još uvijek držalo na nogama? Kojoj unutarnjoj snazi ili sili mogu zahvaliti to što sam uspio šutke poštanskoj službenici platiti telefonski račun..izaći između ostalog iz Pošte i potražiti nogostup koji je onda ljusku moje potpuno izbezumljene duše poput potočića odveo do pristaništa.
I kako to da sam u tako stresnoj situaciji uspio kupiti kartu za Ferry ,te se ukrcati u isti….gdje sačuvah posljednju snagu prisebnosti ;i kako se uspjeh održati na nogama uspravnim…ostaje mi i danas potpunom zagonetkom.
Na kraju ipak noge su me izdale ,strašno zaboljele…sjeo sam u udobnu fotelju brodskog restorana i naručio mineralnu.
Krenusmo…samo polako…priznajem ,ne događa se ovo svaki dan ali to je običan šok: utješih samoga sebe ; smiri se…što god da se tamo dogodilo trenutno je samo važno ostati pri sebi…zdrav i u cijelom komadu…žarko se poželjeh opustiti ,ali mi lavina misli izazvanih desetinama nerješivih pitanja nije kanila to ipak dopustiti…zaboravi..zaboravi…uništavaš se..zaboravi….
I već htjedoh  opušteno uživati u lupinzima galebova nad srebrnastom pučinom La Plate kada mi sinu!
Kopao sam mahnito po torbi….evo ga….mala crna knjižica sa zlatnim križem na koricama.
«Molitvenik?!….postoji…..molitvenik postoji!…dakle..molitvenik postoji !» - ponavljao sam sretan  - «Haha..molitvenik postoji…nisam lud..nisam lud!!».
 
Počeh ga listati….tada iz molitvenika na moja koljena ispade presavijen komadić požutjelog papira…kada ga uzeh u ruku primijetih kako se radi o starinskoj omotnici…kuverta za pisma?…..pismo?...Adresa jednog sanatorija izvan Salta i Ferrerovo ime i prezime ispod nje bijahu u krasopisu na licu pisma ispisani crnom tintom .Bilo je otvoreno..izvadih isto tako požutjeli papir….i pročitah:
 
                                       Dragi Eduard.
 
Donosiocu ovog pisma ne moraš ništa reći
I molim Te…nemoj ga se uplašiti.
Naš je…
Znaš…
U nedjelju slavim dvijestoičetrdeseti.
Mislimo da bi i Ti ovaj put  trebao doći.
Uostalom, Ti si proglašen pobjednikom,
a nije nam se sve do Tebe ljubavi dogodilo
da se pobjednici vrate u njihov Svijet
Svi Te čekamo…vidiš; spremili smo ti
divno bijelo odijelo i novi bijeli polucilindar
Sve to samo za Tebe.
Ali ljubavi… ..bez onog molitvenika.
Molim Te lijepo ,riješi ga se ili ga
pokloni kakvom smrtniku.
                                                     Tvoja Desmona.
 
yallalul @ 18:38 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 24, 2008
 



 
 
 
 

 

 

«Iako dvije trećine tvoje božanske su

jedna čovjek je trećina

i ona te ka sudbini čovjeka vuče.»

 

                                              (Zapis )                 

 

 

 

Ime moje je Tit Lucije Katron…pjesnik jesam  i uživalac knjižnice

uvijek  dostupnog  Museiona  mi….To zbog časti i povjerenja nije, a  koje bi možda u jednom trenutku poželjnom i slavnom htjele bi ukazati mi gradske i rimske vlasti kao što učiniše to Strabonu  (što u vezi rodbinskoj  je sa Aulom Gelijem namjesnikom od  samog Augusta vladara Egipta cijelog postavljenim da u ime njegovo stoluje u najljepšoj od najljepših luka mediteranskih;...Aleksandriji )….već zbog veza još ranijih što ih je utjecajan u Senatu Rimskome i na Dvoru otac moj_Gabinije  Ekvikulijski uspio ostvariti prije pogibije morske..

I evo me u Aleksandrijskom jutru…tu od Rakotisa žurno  ka Kanopskoj  pa sve do Skupštine ulicom hitam.

A izuzev ovom  prolaziti ulicama četvrti ostalih bijaše opasno navijek..u nekim vremenima i opasno smrtno u večernje vrijeme već, ali šetnja jutarnja kroz šaroliku masu Ljepotice meni osobno doživljaj bez sebi ravna bijaše. Nema slike raznobojnije u Rimu nečistom ,nema je u priobalju imperijalnom .A u  toj vrevi uličnoj možete i nebojazna mišljenja građana o visokim nametima poslušati, o porezima ,i o rimskoj upravi novoj pokude , glasine o ratovima dalekim i Rimljanima velikim ; ili riječi oštre na dvore Oktavijana čak upućene ..ali i pohvale…slobodnjaci i pantomimi svakodnevno kao i da nije vremena tolikog prošlo Kleopatrinu pogibiju  i Antonijovo  samoubojstvo hine….a puk kao i puk svaki  brojne u dosadi verzije nastojeći da budu što zagonetnije i u mašti stvara…malobrojni Rimljani moji  na tom polju neumorno maštovitiji od sviju , a i drski vrlo jesu…I  Židovi dok i Grci mudro šute…naši ne libe se neuljudno i  bez mjere spram duhova umrlih svoje kritike iznositi i javno  ..a niti  kane učinjene radnje ,a ponajviše grješne mrtvih vladara zaboraviti…

Ponekad priznati ću , stid  me što onim geografima grčkim toliko pohvalih   postignuća naša imperijalna.   

Prilikom jednom začuh i mišljenje nekog Rufionca otpuštenog…legionara bivšeg o kraljici  mrtvoj :

 

« Imala sreću je….trebalo je grčku bludnicu kao grješnu vestalinku živu sazidat.»

Da je August Pjegavac to čuo…. živog bi njega on razapeti dao….ili  sazidao možda.

No ..ja u toj gužvi zakazah nasmiješeno uvijek lice milog mi prijatelja  Cilona Judejca….da hitno mu prenesem vijesti najnovije i svježe  vrlo sa Zapisom u vezi ,no to pojasniti moram .

Imadosmo prošlih dana posla prilično…a cijelu smo stvar uspjeli srećom i u tajnosti održati.

U čemu tajna je našeg šapta, a  Zapis  što je ?

Prijevode smo teksta istog ,a mi «Zapis« prozvasmo ga , pronašli dakle na mjestima raznim…u Museionu  dva vrste slične ….bijaše jedan  prijevod egipatskog svitka na grčkom, a skloni mišljenju bijasmo kako iz Aristotelove imovine od vremena Aleksandra , pa  preko Ateneja dospije svitak i do Knjižnice u četvrt grčku….a drugi izvor bijahu dva u Kleopatrinoj ostavštini spisa; egipatski i  prepisan prijevod isto tako grčki na palimpsestu…hmm…nekome iz ranijih vremena očito stalo bijaše da  to što «Zapis» sad  zovemo u životu održi.

A onda od nekih Židova doznah da  tekst sličan vrlo i na hebrejskom već dugo stoji u privatnoj zbirci jednog od Etnarha  pokojnih ,a koje svitaka dio velik začudo bijaše dan na prijepis Grcima u Bruhij .

Ali to sve nije.

Dok tako smo Cilon i ja u Museionu na sjedalima exedre  raspravljali o Zapisu živo, to začu neki grk Telegen  sa Cipra što po cijele dane znao je Herodota i Homera spise izučavat.  

Tad  prisjeti se i  on jambografa svog roda , nekog Neromaha Pergamskog što reče i u  raspru odavna zapisa kako je  prilikom jednom u rukama sličan zapis ali na aramejskom držao, a taj spremljen zabunom bijaše pri samoj Knjižnici Maloj u spise astronomske.

Pohitasmo u žaru tamo i uz sreću neizmjernu pronađosmo ga . u njemu na grčkom stajaše i prijevod ...vina tad ne trebasmo …od uspjeha pijani zapjevasmo .

Ah….blagodat su znanosti usporedja !

Jer shvatismo da u knjižnica odvojenih  ..i na jezika raznih  podosta slična  priča postoji ….»Zapis» prozvasmo ju.

O čemu riječ je ?…Bijaše to priča mudra i dobra o vladaru nekom Uruk grada (ili Uru) u Mesapotomiji ,ali i o prijateljstvu njegovom ,o putovanju ,dvobojima i žalosti .

I dok prijevodi sami  u pojedinostima mnogim slagahu se , nazivlja mjesta i imena posve druga priča bijahu.

Glavni je junak Zapisa u varijanti jezika različnog tako  i drugo nosio ime .. a i mi možda učeni nedovoljno znali nismo imena ta pravilno isprevesti.

Za primjer; u prijevodu se grčkom  sa aramejskog  imenom taj pisao KLGKMS

(A sam će Jupiter znati to kako se izgovarati mora ) al slijedeći ga  prijevod egipatskog teksta Izdubarom zvaše…Nimrudom drugi …treći Šemakgilikom…i dalje..još imena nejasnih…i tu nasta prava tek zbrka..u  prijevodima nekim jasno ne bijaše  tko tko je ; da li se imenima tim zvaše Kralj-polubog ili sam njegov praotac što potop preživi. 

To zbuni nas.

Na kraju ga Kilikgamesom nazvasmo.

Mladi još bijasmo po pitanju svakom , pa  tolikog znanja i iskustva poput bjelobradih ne imadosmo ,jer za znanje vrhunsko  kao što se i zna duge potrebite jesu godine i desetljeća  pomnog proučavanja nauka svih vrsta.

Dakle..u neznanju mračnom stadosmo.Još ne bijasmo vješti  u istinski usporednoj znanosti što obuhvaća i nauku o pisanju starijih naroda u pisara  provincija istočnih , a gomila tih raznih no imena kao što napisah istoznačnih Cilona i mene ostavi i više no u stanju zbunjenom.

Odlučismo mudre učitelje obavijestiti ,a prvog među njima i Strabona iako mu sjede vlasi tada tek stadoše niknuti. A koga drugoga?

Izložili mi sve smo mu ….usmene i bilješke pismene…a on nam reče kako će nas o svome mišljenju i potrazi izvijestiti  za od mjeseca manje.

No…on posve riječ danu ne održi… prođoše i mjeseca tri ,a da ne vidjesmo i ne čusmo njega osim samo glasinu jednu kako Knjižnicu po noći pohodi nerijetko. A onda..baš ujednom Strabon preko glasnika svog sastanak ugovori . Poručuje da  nađemo se na   heptastadiju samom. Od ušiju gužve ulične daleko jer njoj se svaka pohvala i pokudom učiniti može, valova šum je izbor bolji.

Zašto? Zar ima nama neslavnima što tajno reći ?A možda pokuditi nas same i smjelost našu?

Nađosmo se …a on u tren hvaliti nas stade.

O razlici svih tih imena u spisima Strabon ,a čudno ispade, pričao nije. O  ispremještanom vremenskom tijeku i pokatkad događanjima nelogičnim isto tako riječi niti. O slučaju Zapisa upoznao je i rođaka ,namjesnika novog…..a kada mu Zapis prenese kratko i tajno, njih dva odmah dogovor sklope .Za uši naše novina to bješe, pa zapitasmo ga čudeći se ;o čemu on to, što reći hoće?

 

Reče nam da sjednemo samo i strpljivi i mudri budemo; poslušasmo ga.

Prvo nas je obavijestiti namjerio o zapažanjima svojim. Prijevod mu na grčki iste priče već jednom u ruci bijaše, ali on tad prevažna značenja pridavaomu nije. No ..u značajnosti spisa doprinijesmo i mi , jer dokazasmo jedno ;ako je moguće da je isti u mnogim jezicima preveden tako i važnost što mu pridavaše ljudi pradavnine velika bješe .Svi spisi prijepisi samo jednoga bjehu….ili prijepisi prijepisa…i taj  tekst vrlo star ispisaše ljudi drevni na svitaka više ili pločica čak što razni prevodioci su nehotice ispremještati morali, pa  uzrok to bijaše redoslijedne i razuma sklonog jasnoći čak zbrke. No, otkriti teško ne bijaše mu kako je  podrijetlo Zapisa ako ne babilonsko već, onda i starije ,iz vremena o kojima ne zna se mnogo ,ali zasigurno od prostora istih.

Evo kako nam Strabon  tijek zbivanja složi .

 

Glavni je junak (a Strabon primi u priči prijedlog naš za ime njegovo, neka  Kilikgames to bude ) polubog nekakav i kralj starog grada Uru. Dosadno njemu je…svi mu dvorjani  prijetnjom se čine...al ponajviše od najbližih strepi da  otrovom ljutim će skončati od njih .Stoga on batinom vlada vješto , kao i danas znani  nam carevi rimski , a tko će to znati , i svirepije možda .

Bogovi na ovo snažnog divljeg čovjeka Enkida stvore , pa se njih dva za moć bore ,a i  za slavu  bijesnih gladijatora u areni poput.

Kilikgames  pobjedi , ali ga i poštedi..i uskoro kao braća postahu. No divlji se čovjek u poljane i šume vratiti htjede i poput životinje u njima poživjeti poželi.

Tad Kralj za njega iz Hrama poganskog bludnice šalje pa ovaj uskoro na lov divljači zaboravi.. Zatim Diva Humbaba šume cedrove čuvara oba ubiti pođoše…a i uspije to im… i  bika nebeskoga kojeg nenaklonjeni bogovi poslaše ne biva im uništiti teško…a bogovi  isti Kilikgamesu što mu je srcu prirastao novog voljenog prijatelja u mjesto tamno i vječno Orku slično otpreme jer smrtnom bolešću za postelju ga vežu…U tuzi i shrvan tim gubitkom on do praoca Utna-pisa pođe ;postoji li kakav lijek što smrtnost liječi ne bi li saznao. Pregovara još na putu sa  narodom scorpiama smrtonosnim nalik ;čuvarima Kapije Sunca i oni  propuste da kroz tamu potom da sam putuje , a neki mu svat ..može biti i neki Bog do Vrta Božanskog put iscrta što nosi plodove čarobne na stablu svakom u voćnjaku zelenom…ondje ga propuste i dalje ,pa i do obala Rijeke Smrti  gdje lađara Ur-Sanabu on zamoli…koji ga prebaci nevoljko do Otoka Života i na njemu sretne on Utna-pisa ,praoca svojega što  priča mu priču o sebi i Potopu drevnom . Utnapis oda tajnu da  bogovi vječni mu život zgodom jednom podariše…a Kilikgames pomisli da možda ovaj istinu ne govori i sluti da upravo Utnapis  besmrtnosti poznaje tajnu….i zahtjev mu uporni napokon Praotac ispuni pričom jer reče; biljka čarobna postoji što na dnu slatkovodnog mora raste…a tko kuša ju ,iz nje same sila božanska besmrtnost mu podaje. Kilikgames tad duboko roni i travu pronalazi .On nosi čarobnu biljku vraćajući se u grad rodni Uru , a prljav od prašine i znoja zastaje u nekom se jezeru okupati. Na obali mu biljku zmija ukrade koju od tog doba nitko više kao staricu ne vidje.

Tad nas Strabon upita jesmo li mi ikada staricu zmiju vidjeli?…A ima on toliko toga važnog priopćiti…ali najbolje da u jutro rano ka Museionu mi dođemo, još       

pri otpozdravu posljednjem zagonetno lice učitelj učini. I to sve je .

 

Jutro je .Tolika gužva. A evo i Cilona. Kada nas skupa vidje bezvrijedni posve Rimljanin poviče; «Ljudi propast Svijeta će skoro kad evo Rimljanin i Židov tu ližu se slasno!!!»

Istina je da naši poljupci na pederastiju podsjetiti mogu…ali istina prava tek je da Cilon moj prijatelj jeste i da ga volim više no brata najrođenijega… istinski ljudski ,ali ne kao po zlim jezicima što legionari se legionarima u iste postelje zavlače ,već vezani jesmo kao dječaci pa tu petnaest godina ima ,a od tog doba i najmanju pogaču na dvije kore dijelimo nesebično.

A zli jezici?

Uvijek na svijetu je dvorogih ko u aspida gorskih prepunih otrova jezika  bilo.

Kada u Museion  stigosmo Strabon već zemljovide istočne raspostre. Bijaše to u maloj dvorani okrugloj mapa geografskih prepunoj što se sa strane unutrašnje u vratima rezom zabraviti mogla.

Što nam zapravo htjede to reći ?

Ništa u Zapisu važno nije koliko o travi dio što ju Kiligkames  sa dna slatkovodnog iščupao mora. Malo nejasno bješe ;On ronio po nju jeli ,ili je na samoj obali ubre ?Ali prepreka to veća nije? (Čemu?)

Svi se Zapisi u jednom slažu …trava starca mladićem učiniti može, a poslije se u krvi  prenijeti znade kao što to zmijama i potomcima učini . Tu i dokaza nema no zar se može izgubiti nešto.? Za proučavanja tromjesečnog sa « Zapisa» tajnom  on i  Gelija Aula upozna .Tada shvatismo da Namjesnik ne samo poželi ispitati jeli to može o travi istina biti ,već namjeri i grupu ljudi sve do Kaspiuma poslati tajno…naravno o tome Rim ništa doznati neće. No ,Misija tajnost najstrožu zahtijevat će ,a cilj njen će okončati kad čarobne vlati sa obale ili trn dna slatkovodnog Mora njemu samom na uvid budu pod noge podastrijeti..No prvo pokoje More slatkovodno obilježiti na mapama učiniti treba ,ako nije jedno onda i više . Aul  će brzi brod  «camarae» dati i grupu od tri vjerna mu i  izbirana pratioca po izdržljivosti vičnih konju i maču ,a pošli bi i gladijatori bivši, no sad Orkini; Andar Getski i  Lumbo crni ….zatim tragači i vračevi tu su : dva čovjeka crna bezimena iz plemena Psile afričkog što po  preživljavanju u divljini od poznatog  glasa bjehu  .Isto tako učeni bi pošli voljno ; geograf  Pilon vrsni učenik Stribonov ,Kosucije botaničar i Rufil haruspeks zlu ne trebalo, a sve da vodi u putu iskusni već ,a gladijator bivši ;Balbon gorostasni puti tamnije .

Ljudi jedanaest dakle pomno izbiranih.

A put družine ove iscrtan već bješe; na obalu Sirijsku iskrcati se , ali prepun uhoda i Augustovih ušiju Tir zaobići i druge luke veće i prepune , pa što je tajnije moguće negdje kod Damaskusa okoline ,a vele tamo ima dobrih trkača dakle..konje i opremu kupiti…potom  žustro jahati sve do Hijerapolisa i kod Kirusa, pa  i prevladati već spomenut u knjigama geografskim gaz Eufratov..i  kroz Mesapotomiju dalje već u brda do Martiropolisa zaći gdje pronaći i opet gorski i plitak Tigris prijeći ,jer put je to lakši  od  onog kroz Arabijski pijesak žarki ili kroz Judeju gdje sada ,a sve  zbog stalnih nemira nadzor je veći i jedinica legije i Augustovih konjanika u ophodnjama više ima. 

No kod prijelaza gorskog Tigrisa tu i kraj prvog putovanja učiniti jer za cilj je prvi veliko slatkovodno more Tospitis postavljeno; možda Kilikgames baš je na obali toj  ili na dnu njenom čarobnu ubrao travu ….tu logor i zaklon kišni razapet  ili se na koji drugi način snaći već uspjet…te dva čovjeka a koje će grupa sama odlučiti u proučavanju i sakupljanju uzoraka biljnih tu ostavit....a krenut će skupina dalje ka  Moru drugom  zvanom Spauta kroz oblast Kaduensku ,i tu na obali Spaute daleke kao i na Tospitisu dva ili tri čovjeka da budu…. kako bi posljednji skupine dio  i do Kaspija Velikog žurno jahao  gdje je izvjesnije da  Kilikgames putovanje svoje i završi .

I cijeli pothvat Strabon nam prizna Gelijev naum bješe…a odabir puta njegov….o svemu zna samo šačica  naših i  namjesniku pristaša vjernih….a na čuđenje Cilonovo i moje ,za put već sve spremno bilo je…»camarae» vezan u luci ,a ljudi svi do jednoga pa čak i učeni sa nestrpljenjem to jutro iščekivaše  u kojem bi u avanturu pošli. I još nešto…….

Koliko ostaje jedno mjesto na brodu ,namjesnik u milosti svojoj dopušta kao nagradu da poradi otkrića Zapisa zasluge pođe ako to poželi i od nas jedan…ali dakle  jedan samo…..i po odluci našoj…a Strabon  Cilona predloži jer mlađi je , tjelesno jači , a niti geografija rodnih krajeva i izučavanje biljaka nepoznati mu nisu...ali mogu i ja ako Cilon ne želi… ili nijedan…kako se , reče Strabon , između sebe Cilon i ja došaptamo….

Oči mog prijatelja nikada još ne vidjeh od želje za putom svjetlucavima tako…a ja  šepavac ubogi i pjesnik..…ta isto žarku želju imadoh iako ne bih mu proturječiti srca imao te naudio namjeri njegovoj …neka se mladost Judejca avanture žedna dobro napije …a ja ću prijatelja svog povratak strpljivo dočekati.    

Samo glavom klimnuh i  Strabonu pokazah na njega…a skoči Cilon kao kakva krčmarica etruščanska na mene i cijelog me poljupcima obaspe.

Tada Strabon upozori kako nikako biti put bezopasan to neće ,jer zna se da tamo već od Sirije i Judeje poslije  slabo vlast ičija  da doprijeti može…a tek gaza Eufratovog poslije da plemena divlja , skupine  odmetne i samostalni Parti kraljevati znaju….a u rimskih izvješća se nađe da mnogi od konjanika divljih

ko u Mitridata izvidnice slavne opjevani ratnici su dični…i Skita ima što ih i mnoge i strašne priče slijede, pa i jedna da rijetkost pod Kaspijem nisu. 

Rastasmo se od Strabona , a sred utisaka novih bezbroj , oči nam zasjaše ko zvijezde mediteranske…..i prođe tek dana nekoliko i Cilon me večeri jedne nađe da oprostimo se. Sa suzama u očima obavijesti me kako noć pred nama tajno odlazi u malo selo ribara iz kojeg će brod ka Cipru otploviti. Znao sam dobro da bez prijatelja najboljeg ovdje na duže vrijeme ostajem i da ga  dugo vidjeti neću. A potom brat moj zapjeva stih Katula već Slavnog u kojem riječi 

za prigodu ovu izmijeni… kroz suze osmjehujući se nadolasku avanture pjevao je , a niti ja suze prikriti ne uzmogoh ;

 

«Polja aleksandrijska Cilon tvoj napušta 
i ravnicu Eleuzisa mu navijek milu


i ka slavnim azijskim mjestima on leti

Već treperi od želje duh za skitnjom

Već radosne noge krijepe mu se žudnjom

Zbogom Tite  pratioče dragi

Njega sad od kuće dalek  put odvodi !»


Izljubismo se….

yallalul @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 23, 2008
Izljubismo se….



A on  tad  tiho pod zvijezdama jasnim u plavoj noći nestane….



Što da napišem više? Osvane i to jutro a i sljedeći dani bez njega u kojima se morah viknuti  sam spise po knjižnici izučavati teško su mi bez samotne navike pali. Za utjehu prvu koristih pomisao kako mi prijatelj sada ima za vidjeti nebrojene ljepote tih zemalja opisane u znamenitih pustolova i putopisaca samo što pod spisima geografskim uredno posložene bjehu. Utjehu drugu pronađoh baš u proučavanju geografskom knjiga istih, no i onih druge vrste što pričahu o tim Sirije iza zemljama i Rimljaninu običnom prilično krajevima nepoznatim o kojima se uvijek razne poluistine i maštovite prepričavaju laži; da ondje kao  u Kapadokiji jednooki divovi posve nalik onima u Homerovih spisa žive..ili o plemenima cijelim ljudi dvoglavih ..ili o viđenjima od petine stadija ,pa i dužih zmija što mogu odraslog progutati vola ..i kojekakvih  stvorenja čudnijih još …od crva gorostasnih pustinjskih  do monstruma zmijskih u mnogih jezera na putu i mora slatkovodnih što ih Bogovima slaveć najljepše djeve ribari na splavima kao objed nude žrtvujući.



U znanosti dani brzo su mi  tekli.



Čitaoče poštovani!



Koliko je već mjeseci prošlo….a od družine ni traga, nikakve novosti nit nagovijesti glasa?   



Strabona sretah u Knjižnici često….ali u šutnji i namrštenog vječno, pa rijetko da prozborismo riječ koju ,dvije, no reče mi zgodom da obavijest ima kako od družbe viđeni na Tigrisu jesu i da nešto zacijelo kako valja nije jer već su odavna ovdje mogli biti….



Oh…  Cilone jadni …brate…gdje neznani  puti su tvoji ?…dal živ si tamo u dalekom tuđinaca divljih svijetu…samujem često na usud tvoj misleć i koji vas udes snađe što za uzrok nepovratak tvoj izrodi…kod nas u Gradu sve po starom jeste ,al ja  u Knjižnici novog prijatelja ne pronađoh …novi su ovdje pristigli mladci  intrigama kod učitelja i lažima skloni silu. Geografiju dalekog doma tvog puta proučih odavno napamet cijelu , a ovo ti pismo pišem u samoći silnoj iako znam kako nemam ga poslati kamo.



Koliko već pisama napisah takvih trijezan  manje ,već u pijanstvu…po vinu već ovdje slavan postadoh…Eno ga…oplakuje uvijek još svoje sa bradom i mudama nestanak žene….podrugljivo za mnom dok teturam viču.



U kakvom stanju bijah samo kad pisah Cilonu  pisma takva pod lampom dovoljno je napisati, reći…



A koliko je vremena prošlo niti sam ne znam ?Znam samo da misija ova uspjela nije ..a i to da svi je u zaborav stave…jer za Strabona  uskoro začuh kako se uputi sve do Rima morem….jer planom njegovim Namjesnik ugled  kod Augusta u Arabiji Sretnoj pohodom pogubnim Legije Sirenske neslavno zgubi…pa nam novoga prefektusa evo Petronija postaviše.



No …vijesti bar truna?..od njih nit glasa .



Sijedih mi kosa sve više u češlju biva …a  pokope česte od stare družbe mojih pohodim tužan.



I tad odjednom…. kad sve se već u dalek zaborav slilo….tako se i čudnom susretu ovom na ulici samoj  nadao ne bih….to poznato bješe mi lice bivšeg gladijatora roba što trebao je sa njima vođom biti ; dal ja to vidim Balbona tamnog?…siguran bijah…stariji iako ,pa mršav ko utvara  i iscrpljen bješe ,on  taj je..stavljam glavu pod  volovske zaprege točak . Sijedih ga točno…kroz ulicu manju i stigoh ga hitrog….a tada tek i on raspozna mene.



Uzbuđen tamo ja nezdravo bijah i to mi dobro ne učini zdravlju……...pa on mi reče da smirim tijelo i dišem duboko , jer uzbuđenjem nemlado možda i raspuknut može se načeto srce .Još reče  mi da nedavno tek on iz Judeje stiže i da razlog to je što umor ga shrva…te da je svakako mislio do mene odmora poslije prvoga doći…a da se rastanemo sada do sutra  jer ima toliko mi toga za pričat :


yallalul @ 15:53 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 22, 2008




Uzbuđen tamo ja nezdravo bijah i to mi dobro ne učini zdravlju……...pa on mi reče da smirim tijelo i dišem duboko , jer uzbuđenjem nemlado možda i raspuknut može se načeto srce .Još reče  mi da nedavno on iz Judeje tek stiže i da razlog to je što umor ga shrva…te da je svakako smislio do me odmora poslije prvoga doći…a da se rastanemo sada do sutra  jer ima toliko mi dugo za pričat :

Al…kad začuh ga….neka me potmula obuze strepnja jer po riječima njegovim i glasu očutih strah i misao lažnu …tad zatražih da mi na mjestu istinu kaže; jer ako je On Balbo vođa im od mesa i krvi sada i ovdje….Cilon bi onda odavno trebo
u domu svome spokojno biti.. Zaprijetih mu.
Uplaših njega Istragom javnom i brojnim do Namjesnika vezama svojim , a od sebe samog nečasnih riječi toliko još nikad za života ne čuh. I tu na mjestu da priča mi odmah kakva to kob na putu ih snađe.
«Vidim da izbjeći ovo ne mogu !» - on reče pa oba na kamen i pod sjenu krošnje sjedosmo mirno .
 
«Ovdje sam poslom i nakratko samo….po dugove silne moradoh doći i prodat što ovdje sam odavno steko, a kada sve eto zgotovim hitro tad k djeci i ženi Judejskoj plovim. I znam dobro da sve što se tamo stravno i sramotno odavno zbilo kod sviju u zaborav zauvijek pade..a što bje Tite ,odmah ču reći……prvo da netko Geliju blizak misiju tajnu Augustu oda.
Bijaše to igra mačke i miša…no Mačke sa mišem bolje bih reko…tu mislim da dvanaest miševa bijasmo, jer slutim da o travi doznavši tajnu August ka nama konjanika vičnih zlu turmu  je odaslao. A sve je išlo uz dlaku i dobro; na moru Neptuna stekli smo milost i s mirnim morem plovili jesmo ….na Sjever od Tira pristasmo tajno…a kako i treba u Siriji kupismo konje i mnogo opreme razne…i kozje mjehove vode prepune…od Damascusa poslije pratiše nas neki….no ,sluđeni tragovima lažnim što posvuda za nama ostavljasmo vješto posustali oni odustahu brzo.
I oba gaza prođosmo tiho…uz rijeke divljači je bilo svakojake, a šuma bezbroj… u njima jestivog korijena i ploda bješe ko svitaka u tvojemu gradu i nerijetko krajevima naseljenim putovasmo noću….a danju bijasmo tihi ko dusi u zaobilasku naselja i sela manjih….a u tom nam pomagaše dvojica Psila…ti čudni ljudi čuli su znati bolje u kome pravcu je voda…a gdje i ljudi suvišak ima …i gdje je pustoš dobra za proći…usput te sjene ne jedoše uopće …a spavati noću ne vidje ih nitko….pokatkad tragove velikih grupa na konjima lako otkriše oni….zacijelo Parte il neke slične….bilo što bilo..mi ubrzo cilju svom dođosmo prvom bez muke previše ,zdravi i cijeli. Tospitis je veliko u brdu more….veliko? Tko zna
u kakove krajeve sjeverne neznane toliko silne vode vodi. Slika tog mora
u nama pobudi nemalu jezu još dok ovdje čitasmo putopisce znamenite o zmijskim nemanima što rone duboko. Uz obalu vidjesmo najčudnije skelete cijele jezovite visoke toliko da za njih su kosti s Kapreje baš mišje. Vijećasmo tada ko da se o Senatu Rimskome radi….odluka pade zdušno da nijednog od nas ne ostavljamo samog, već da se neodvojeni u povratku sa mora dna uzmognemo domoći bilja raznoga.
Krenusmo cijeli u grupi dalje….a trebaše nam dana i dana da do Mora Spaute a slične Tospitisu jezovite stignemo ..i tu odlučismo …sve do kraja puta ,do Kaspijuma tajanstvenog ,dakle u grupi neodvojeni tamo da odmor zaslužimo ….a vrijeme sve to mi nismo znali da Turma Augustova po zapovijedi nas slijedi…držim da Imperator od uhoda Aleksandrijskih sazna za naum i do detalja plan naš smjeli….a biti će da bojažljiv za provincije Istočne pomisli August; čarobna trava Geliju izgovorom biva da tajni sa Partima Savez il tko zna sa kojima sklopi ….no siguran u to i nije bio…a slijediše vrlo nas još iz daljine i tiho jer za Psile i njihove oči i lisičje uši držim su znali…
A što se plemena ovdašnjih tiče ? Sa Partima i sličnim se svatima divljim ,srećom ne imadosmo nevolju susresti ,jer nitko nam put naš presjekao nije….no kod Kaspijuma obale naiđosmo na mnogobrojna sela ribara mirnih posve narod …
Stigosmo tako u jedno veće uz obalu bliže ribarsko selo…tada već u nas ratnika nekoliko ,jahanja presiti požele žene njihove i kćerke uzet ,pa za njih naše stvari kod naroda ovog za poklone damo mijenjati..a ovaj kosook narod sirot..kad vidje platna tolika raznobojna odmah na razmjenu pristane rado.. ..a tome se učenjaci usprotive naši ,jer za orgije i slavlje vremena nam nema ,rekoše. No..izdržati nismo mogli sveg siti…već nam je dosta po pitanju svakom puta i pijeska u ustima ,prljavštine bilo….seljani ovi sa koliba skromnih ribe sušene i voća poskidaše a iz rupa zemaljskih nekog pića ustima slasnog i ugodnog povadiše…poput vina najboljeg Sirijskog crnog i lapislazulijske boje bješe i potom u noći u slavlje Bakha opijeni se i bluda sa ženama čudne puti namjerismo zasititi.
A brat tvoj Tite?…Cilon je mladi put cijeli izdržao dobro i pri tomu podbilješke kako nam reče za putopis svoje i sitne uzorke sakupljao. Sad on Pilona posluša i Kosucija pa opojnom piću i kušnji žena odolje.
Pijani pozaspasmo.
U rani jutarnji sat dok u kolibi spavah snom tvrdim kraj žene što mi se pijanom noć prošlu ljepoticom učini ,a sad bijaše tek stara baba ,probudi tvoj Cilon me brat..pa upita da li sa njima bih učenjacima na obalu Mora pošao biljke već brati i uz obalu s prvim suncem u Moru do dna uroniti.
Skoro ga ubih bodežom od jala….ali mi glave bol da pomaknem se naglo ne dopusti jadnom…tek tada mi misli se jasnije jave pa pomislih kako najbolji je lijek sad mrzla upravo kupka …kretah se sporo i do obale poslije ja i učenjaka tri do mora se od sela na stadij cijeli dužinu udaljismo.
Cilon se okupati tamo ne htjede…a niti po peru i mudrosti njegovi druzi.
Voda prehladna u Kaspiju ne bješe….mrzliji napolju zrak to bi….al ta mi promjena snagu povrati posve pa zaronih duboko do dna i stadoh čupati u izobilju trave.
No….kada izronih slika što ostavih ju mirnom prije čas izmjeni izgled posve.
Iz sela već dopriješe krici mnogi, i prvi se ko zmija na vjetru dim buktinje kolibe izvi , a moja se tri učenjaka pod ribarske čunove skriše.
Neprijatelj podmuko trenutak je sna i nepažnje naše znalački čeko…jer stražari su Psile noć cijelu bdili i u lov zorom pošli poslije .A  Turma konjice Augustove to bješe..jer odore ja i perjanice vidjeh….i što mi drugo preosta….isplivah , te mač pokupih a hitro potom sve barke osim jedne samo tad dobro isiječem.
Shvatiše Cilon i drugi moj naum….tad gurnusmo čun posljednji u more….a to ugleda od konjanika jedan…..no bijasmo brži jer strelice njine već do nas živih na pučini nisu doprijeti znale.
Mislim da to je iz Rima rečeno ….ako dokaza zavjere nema i ako samo po travu smo pošli ,onda nas redom da nitko ne sazna sasjeći mačem .Ah nevolje nagle…potući ko divljač Rim nas dadne….
Što su nam Bogovi spremili moćni..kakav nam usud sada to prijeti…veslasmo snažno od obale brže….u stravi i žurbi tugovasmo kratko i tek se sjetismo u odmoru poslije da svi su naši pod oštricom hladnom završili druzi….a mi ? ….oh..jadnog li položaja u moru neznanom koje se srećom i piti moglo…..obale se i podalje držasmo sada ,a sve u strahu jer da nas traže samo sigurni bijasmo…..i još nam Jupiter i Neptun skloni bijahu jer imasmo more mirno ko Mareotis naš topli u predvečerje ,a i dan najljepši i sunce toplo….
Štedismo snagu..toliko smo znali….za jelo?…. sem sandala i krpa na sebi
ne imasmo ništa…i odmore duge po obali učinismo često tražeći školjke ,ribu il plodove…ne puštah da nas struje odnesu…..i dan prođe i noć pade što iscrpljeni prespavasmo cijelu u trsci nekoj uz obalu samu….
 
A kad se probudih? …oh ,Jupiteru zar opet nas kušaš!…….posvuda čamci brojni bijahu….brojni toliko da ih brzo pobrojat ne uspjeh…probudih druze….ah, novog li jada …čunova bezbroj i kopalja u njima ; podivljalih ljudi  što se ko vepri svim blatom mažu… .priđoše i naš čun ka njinim privuku…a onda nam koplja pod grla stave…što mogah sa mačem svojim pred stotinom jedan ,i bila bi glupost da zginem sad hrabro…..padosmo u nemilost ko roblje kukavno u jadu umora i gladi svoje.
Uskoro rukavcem nekim zaraslim u trsku posve zaplovismo….i do koliba njihovih dođosmo.
Skupi se na obali mnoštvo silno ,a jezikom kojim nepoznatim glasno govorili su
divlje.
Cilon od straha izustiti riječ jednu mogao nije ,a nit Pilon….isto Kosucije zanijemi riblje…a ja ? Što usud nam spremi…sa smrti se pomirih. A kazah i njima što pomislih kukavan. Još samo bogove da molimo naše brzom i bez mučenja il drugih urlika stravnih  lakom svršetku.
I tad pred nas neki crn i blatom posve pokriven starac od brade sijede istupi grubo…Kralj možda ili Vrač njihov divlji ..a tko bi znao…na jeziku čudnom
urlati stade ludo i kroz trsku puteljak uzak bijesno on pokaza kopljem.
I tad nas još svežu čvršće i kopljima podbadati zvjerinje stadoše …pa krenusmo brzo a kojim od uboda krvavih oštrih usmjeriše oni tjerati nas pravcem.
I od tog trena sjećam se Tite moj ko da se zbilo evo baš jutros….mi dugo hodili nismo ..a ukaza nama se od kamenja složeno visoko zdanje..hram njihov il svetište koliko shvatih, a tko bi to tada mogao znati.
Tu u sredini stajaše zdenac posve rimskomu našemu nalik. Rupa duboka i mračna i nosila s koturom spravljena nad njom.      
Tek tad mi padne miso da podavit nas blatni divljaci hoće..i možda nekom svom dolje u tmini prinijeti žrtve poganskom bogu.
Užetom prvo Pilona za struk svezaše čvrsto pa u mrak puste . Vrištao jadan je i zvuka tad više od njega ne doprje ….a onda odjednom začuh nešto što više zaboraviti ne bih mogo , a uzrok koji je i danas mi silnim morama noćnim i znoju . Bijaše vrisak to dolje…neljudskog stvora; tako bih reko…stvorenja koje kao da svjetlosti sunca mrzi ili ju nikada vidjelo nije….a zatim ja začuh Pilonov urlik i hropcu samrtnom krkljanje dugo. Divljaci tad bez života njegovo krvavo digoše tijelo. Bilo je krvi po njemu posvud i prepuno rupa izgriza nekih…zmijskima možda rekao bih nalik…kao da nešto dolje svu krv u tren iscijedi iz njeg sisajući žudno. 
Kosucija zatim htjedoše pod isti privezati kotur, al on se u panici neizmjernoj iz ruku divljih otrgnu smjelo….…no daleko ne stiže vapijuć jadan..a već ga brži ratnici stignu i kopljima oštrim po tijelu izbodu.…. truplo mu viseć u rupu onu grubo ubace mračnu .Režanje i grgot jezoviti krene…ko Euripida bjesni psi od Arhelaja tad tijelo stadoše klati.
Dođe red i na Cilona blijedog ..jedinog brata tvojega Tite….do trena tog ja ne spoznadoh da on se o sudbi u sebi izmiri.
A kad ga svezaše i u rupu spuste, ja začuh kako on hrabro na podzemne poviče zvijeri ;
«Evo vam krvi Judejske…sišite sjene jada bijedno u tami skrivene!!!»
I zatim na jeziku hebrejskom još mnoge kletve on tada bez dvoumlja i bez straha baci ko baklju vatre ka silama jame mračnim. I tu ja priznat sam moro da se tolikog srca u njega nado nit u snu dobrom nisam.
No…. rupu tu obavje tajnovitost iščekujuća jer iz nje više ne dopriješe zvuci. I vremena nešto u čuđenju mi prođe jer ne začuh vrisak njegov, nit onih što dolje vladaše neljudski . Tad blatni narod divlje ne uzmogne svladat strpljenje i koturom digoše jadnika tijelo. Mrtav on il u nesvijesti bješe?..to nisam isprva mogao znati. No tragove krvi ili ugriza mnogih osim na vratu ne vidjeh nigdje. A čudni divljaci tada i ruke od užadi modre mi razvežu hitro. Što radite?…uzbuđen pitah , a srcem mi zaigra od nade plamičak da eto slobodi sam tijela to blizu. Na radost moju i bi posve tako. Skinuše brata ti s kotura obamrlog posve te u tišini na zemlju ga bace…i perjanica njihov , a možda čovjek sveti na jeziku grlate riječi isplete i svi za njim ponoviše isto. I Židova poput duge molitve izreknu nekakve bijesne stihove klečeći. Pomislih još da kopljima oni mogli bi lako izbost nas brojni…ali se čudni u ritualu i pjesmi tihoj ne hajuć za nas uputiše selu…za tili čas tvoj brat i ja bez uznika divljih ostasmo sami.
Slobodo ..ptico što te na nebu usuda nazrijeh….skočih tada čuti dal živ je ,i hitro uho na grudi prislonih. Radosti mojoj kraj ne bijaše kad začuh srce da veselo tuče i da je u muci do nesvijesti pao . Potrčah do lokve i dlanom prenesoh svu kapi silu pa lice usnulo osvježih vodom. Ne prođe dugo a brat se Cilon probudi naglo….podiže glavu i uspravi šutke…
Ah..Tite… što drugo preosta meni već slijediti te ljude i doći do sela. A gdje drugdje poći? Bilo je tako..Cilona povedoh pogleda tupog i svog još u strahu stazom ka selu ,i sav u nadi da narod taj će u vjeri svojoj propustit nas čamcu . I moji se strahovi istope namah kad sretan vidjeh da Divlji se s puta klanjahu nama….Cilonu ko bogu se bacaše u prah…i već nam čamac spreman bijaše…u njemu sušene ribe i vesla i čudnih rezbarija natrpaše redom. Otisnem se još uvijek uz pogled sumnje i čamcem našim zaveslah hitro dok noć se spuštaše nad Kaspijem tamna.…Ah…slobode li slatke u srcu pa bila ona na Kraju sveg Svijeta …preživjesmo Cilone najgoru moru…ali me držim da čuo on nije ,jer tvoj je brat već zaspo duboko ,a da od njega glasa ne počuh. Negdje u pola noći tek jedva iz trske Kaspijem zaveslah mirnim.
Slijepo se tada obale držah ….jer sam ju mjesecom mogao slijedit…upamtih
da put bi do onog sela vodio unazad obalom desno….cijelu sam noć uporno veslo, a tvoj se Cilon budio nije…samo bi nerijetko na čuna dnu zdrhto u znoju, streso se namah….ko da sred vrućice trpi svu moru.
Na kraju za obalu čamac privezah i umoran zaspah. Kada se u jutro rano probudih toplo primijetih da njega više u čamcu nema. Potrčah obalom i prijatelja ti pronađoh gdje mirno stoji a pogled mu prazan ka planinama na obzoru suludo luta. «Cilone !!»..povikah ..ali on ko da me čuti mogao nije ..zaključih da silno bolestan duh mu besciljno mračnom Morbovijom luta…odjednom samo tijelom se sruši. Držah to bolešću groznicom čudnom ,te podigoh ga i do čamca tijelo odnesoh.
I cijeli mi dan u veslanju prođe. Cilona pokrih što ista ga i mučna groznica ko jučer u drhtanju svlada.
Al….iako bogovi skloni nam ne bjehu…ipak priliku netko od njihovih tajno pružit nam htjede.
Jer pri kraj dana sreći neviđenoj u mene kraj ne bijaše ….sa obale crno se krikom radosnim obznani poznato lice. Bijaše to jedan od Psila zmijara....tragača naših i stvorova nijemih…osmjeh i crnim licem čak prođe…ah… mislio nisam da bi se mogao grliti s takvim…al ga izljubih ko ženu mladu..i prvi put vidjeh taj nos širok od susreta ovog iskreno sretnim….pa popriča i on na jeziku svome ,ali slabo razumjeh o čemu tad zbori….koliko samo iz pokreta ruku i nogu njegovih mogo sam doznat …žalosna vijest da svi što pri selu gosti bjehu ,a i sudrug njegov od mača rimskoga stradali jesu…a on da se bijegom i više no hitrim u močvare blatu spasiti uspje…Cilona kad vidje on poviče;» Lamvua!! « sa strahom u licu kao da ova bolest mu teška već odavno poznatom nevoljom bješe. Tad dohvati mač moj i pokaza rukom ;Cilona treba kroz srce probost …oh ,što taj zbori?….poludjeli divljak…al već sam tada u nešto sumnjo. Grozni ti svati iz one rupe što zacijelo ljudskog roda ne bjehu…mogli su spoznavši hrabrost Cilona ugrizom za vrat pokušat stvorit i njega svojim…znaš i sam Tite..načitan jesi…o tome priča jezovitih ima, a mudra pera Imperija cijelog već vrijeme duže Lamima ,
no i Strigenima te duše zovu…
No..prevlada u me misao ljudska da možda samo od šoka mu sve je…i da je sada jedino važno konja se domoć ,a potom i do obale Sirijske doprijet.
Uz trsku ubrzo snažno veslajući na zgarište ribarskog sela i dođosmo: bijaše prazno….leševa nigdje ,nit konja ,nit živih ,a posvud nešto od opreme naše i oružja razbacano osta. Tad Psila u pijesku nacrta konje…da on će jutrom u potragu poći…jer kopita konjskih tragova vidje u smjerovima raznim i da bez tereta ljudskih na sebi osta još konja u blizini što u strahu silnom bježeć su pošli.
I bi tako; tu noć sam moro Cilonu obje noge zavezat…a Psila od stabla vrste posebne što mukom teškom u šumarku otkri i grbav izdjelja kolac i pomno ga pjevajuć naoštri ko da je sveti .Za zla slučaj. U njemu iscrta pijeskom da duh zaštitnik dobar živi. U obrani nužnoj pomaže kada napadne Tama baš probost tom stvoru neljudsko srce. No…noć je cijelu Cilon jadni sad spavao ko janje ,te se iz sna budio nije.
U jutro rano ostasmo sami …odluta Psila što je i rečeno, a ja u brata ti tvoga provjerih veze još dok je snio....a ja za hranu potražih što bilo i opreme stare skupit što više…kad se do kolibe zaklona vratih vidjeh da u budnom je brat ti stanju i da me traži jesti i piti… poslije dva dana prvi put Cilon zatraži vode i hrane glasno ko čovjek u žeđi i gladi izmoren. Zaigra srce mi jer jasno spoznah da napokon brat ti dođe svoj svijesti ,a groznica da mu uspješno mine. Razvezah ga cijelog…a on me upita i zašto svezan uopće bješe..no ja mu tada to ne odgovorih..
Odvezah ga odmah i suhom ga ribom i voćem darivah. Jeo je gušeć se i slatko se smijao pri tom ko dijete…tad pođoh do obale ne bi li ribu svježu dobavio jer se mesa zaželjesmo toplog…kada se vratih vidjeh da bratu ti traga nema. Iščeznu opet..al možda je pošo do obale samo. Dozivah ga lavovskom rikom ,od slona jače….no ništa....pomislih kako ga iznova bolest podmukla zdrobi te se u šikaru il nesretno more požurit dade..a tko će znati…
No…tad se stravno dogodi ono što nit u najgoroj mori ne sanjah….sve vrijeme to Cilon   kraj mene bješe pokriven krovom od kolibe palim ,a vrebo ko zvijer me i tada skoči….aj…u ime bogova svetih …al to sad Cilon ne bješe…jer lice mu mlado u zvjersko se zgrči ,a pjena na usta ko ludom mu krene
…sva mi se dlaka na tijelu skruti…al izvadih mač…u njeg sam se uzdo… on režat stade krvavog oka ,izraslih pandži zvjerskih iz šuma…na mene on se silovito baci ..sasjekoh ja ga zamahom prvim ….no…pred ljudskim okom mojim neljudsko posve čudo se zgodi…rana u trenu zacijeli zvjerska…tad shvatih da više Cilon to nije…već demon strašni u tijelu tvog brata …a drug tvoj Tite davno je zgino….drhtah od pomisli da i ja bih mogo skončati jadno od neljudskog smožden….jer strah mi se u srž kosti uvuče…a ruka zadrhta što mačem sam u njoj nekorisnim posve po zraku maho .
I gore još….demon se zlokobno smijati stade…taj smijeh ne bješe od Svijeta pod nebom…i sagnut na skok on poče na najčudnijem jeziku hrapavim glasom pjesmu gromovitu pjevat…nikad ne začuh užasnijeg poja…da pjesmom zlom čak  noge mi otkazat htjedoše ljudske…tad ponovo monstrum na mene skoči…visoko da mogo nisam se nadat…i ramena moja snažno udru bivših stopala Cilonovih šape….i Zvijer se na meni u trenu nađe…a stotinu puta snažnija bješe…oči zatvorih.…i već sam dušu spremo za Ork lađaru svladan il kome dati….kad Zvijer glasno kriknu po ptica…i vidjeh vršak gdje strašnoj sili ko rog bika na grudi izviri.
Psila….oh…hrabri stvoru… ti li si?…Serapis i Jupiter u tebi se združe…tad iza leđa demona tamnog spas svoj u liku Tragača nazrijeh……. jer onaj isti kolac sveti Psila u srce kroz leđa mu zabi.
Vapaj neljudski što uslijedi potom teško da riječju bi mogo opisat….jer stvor se po zgarištu cijelom kolutao grčem, kidao ,trgo, bacao,treso…na kraju smrtno se ranjen smiri te izdahne demonsku na usta dušu….a Psila moj skoči na njega hrabro…i kao da znaše što činit treba nož mu se oštri u ruci stvori…oh…zar kraj još mori ne bješe….jer krvavih ruku Psila mu zube tad demonske okrutno iz usta sreže…i zubalo cijelo očnjaka vučjih u ruci ponosno ko trofej je držo….sad jasno mi posta zašto je brzo…uskoro demon se mrtav u lik Cilona tvog brata povrati posve….što da još kažem?…u zgarištu tijelo mu spalismo cijelo..ponesosmo nužne stvari i vodu i s ovog mjesto otiđosmo bježeć…jer obalu više ukletu Kaspija čudnog gledat ne htjedosmo. Pomislih; u Psili malom što kukce jede il dobri bogovi mjesta nađu il on sam bog jeste…jer život i buduće novo sve ovo samo sam mogao njemu zahvalit…a povrh svega…i konja ulovi što nadu mi za Sirijsku obalu dadne….i poslije o povratku pričao ne bi…dugo bi bilo…skriveni danju putovasmo noću ,a Tragač je znao gdje poći treba….ipak luke Sirijske promašismo te na granicu s Judejom kod  Jordana rijeke izbismo. A sretoh uz put pastire vrijedne..ljude dobre i mesom bogate, ali i borbi za svoje vične ..i kćer jednog od njih ,a roda crnog srce mi sludi.. ko paun faraonski poludjeh ondje…i žena mi posta…od bodeža tajnog da zginem do grada se našeg još pobojah vratit…..jer svjedokom bijah sveg što se zbilo…u Judeji ostah dok stvar se smiri ....a Psila do Egipta svom plemenu dođe ,ali se i vrati .Vjeran meni je bio i više no znao je kad avantura prošla toliko nas ljudski zbliži…. a i on jezikom ovlada skoro i tamo kao vidar i tragač se skrasi….i eto ti priče cijele Tite. I ne čini o tom u pogledu sumnje ,pa neka me i zli gone do smrti dusi da u njoj i zrno laži ima!»
                   
                   Što reći sam mogo? Preduga priča da laž bude bješe. Zar ju je mogo smislit tek sada? Iako čuh slično..ovdje u Carstvu…demona kobnih posvuda hodi.
Ipak rekoh da posve baš nisam strašnoj mu priči u cijelosti vjeran. A on tad reče:
 
                  «I rekoh, htjedoh sam posjetit tebe; to laž ne bješe..ali sad vidim da sumnjaš u priču moju….pa evo ..ovo sačuvah jer htio na dar sam ti to jednom prinijet!»
                  On ruku tad pod halju uvuče i krpeni svežnjić u šaci se nađe. Razmota ga..a u njem zubalo zasja Cilona jadnog dok demon bješe …a na njem dva očnjaka ko sablje duga.
             «Psila je znao što činit treba ,kad demon je još u Cilonu bio…a samo se mrtav mogo povratit ..bez zuba dušu za Ork sačuvat....i uzmi ti evo na poklon…to cijelo…a darujem ti ga ko dokaz priče..i dobro odvaži što istina jeste pod našim nebom ,a koja to nije…. !»
              Iako užas u tren me svlada…ipak ne odbih poklon Balbonov. Zahvalih se
i dobro mu more poželjeh…uz iskren pozdrav on žurno pođe…..ja ostah tamo još vrijeme neko i kapi iz oka mi stadoše liti….Cilone moj vjerni i posljednji druže..dok duša tvoja neznanim poljima ko Sjena  luta….čekaj me tamo i strpljiv budi…doći ću skoro…jer starost je hladna i samotna bliže….
              Što tada zborih ? Evo me skoro na puta kraju. Godine iza još prošle su mnoge … pišem već sijed u vremenima novim . Nit August nit Gelije već Svijetom dugo ne hodaju smrtni…u znaku Tiberija i ovdje sve diše…a svjetina gradska kao i onda po cijelom Carstvu na glasu je divlja….. i danas na ulici mnoge se šapuću tajne…sve vijesti nove…i da Red novi proroka Judejskoga polako stasa onih pri srcu što znak riblji nose i čija se djeca ko brižnog pastira janjad množe pa šireći vjeru novoga boga u skromnosti hvale…ti glasi i do Egipta stižu.
A ja? Do Knjižnice u bolesti navraćah rjeđe. 
A Kilikgames i kobna o Travi priča?
Sve prašina prekri….u zaborav pade.
No….godina mine da mladi me Sulpicije prevodilac izvijesti o novom otkriću spisa….Zapisu drugom. Taj svitak od obale Sirijske stiže u kovčegu brodskom ,a trgovci prodaše kovčeg i brdo svitaka čudnih pri njemu …Tu reče mi mladac raznoga štiva bijaše…od najčudnijeg znakovlja ploča glinenih do svitaka na nepoznatom pismu posve..no nešto i Aramejskih na mladca radost svitaka starih….u mladom duhu želja se tad ko vatra rasplamsa za prijevodom vrsnim i mnoge on noći pri loju lampe za prijevod točni u žaru stroši….a onda mu jedan u oko spis pade…pa vidje da netko o Kilikgamesu priču drugu pjeva jasno i pomisli kako o tome bi trebo mene na glasu ko najmudrijeg za pitanja babilonska izvijestit.
Što još da kažem…kada ga dobih izučih sve pomno i mrzak mi prijevod tog spisa posta , a zašto odmah ću o tom reći.
To napisa žena Lisbet iz Uru - grada ,a jednom od onih što kraljicu Rišat služiše vjerno na dvoru je bila…i kako sama za sebe piše jedina od žena pismenih tada učenih tajno u kraljevstvu cijelom….a ona baš Enkida od života divljeg odvoji .I to ne na božanski već na Kilikgamesov nalog…a Enkid običan seljak je bio….i visok i snagom nadmoćniji mnogima…a dobro u njega srce je bilo….a kralj ga uze u stražu svoju…taj kralj što Kilikgamesom ga zvasmo ohol svat slave i željan krvi bijaše…u jadu i dosadi mnoge je priče izmišljao lažne , a od tih laži i sam poludi….i da je sa Bogovima pričo ko s braćom ili ih u boju znao sadvladat….nit diva Humabe u šumi cedrovoj nikad ne bješe…. već sirijskog ubiše oni čuvara što ih u stabala krađi zateče …..izmišlja dalje da neka Ištar božanska Zemljom hoda i da kod Ura u posjet mu često pa i u ležaj pohodi lijepa …i nebeskog bika smisli u laži. A Enkid ubrzo i snagom svojom ,no više dobrotom tad osvoji srca i čestiti ugled u Kraljevstvu stekne..….u zavisti svojoj poludjeli Kralj otrov mu zmijski u pehar stavi. I ispi Enkid i spavat pođe .I Kilikgames ga sahrani mladog .Poslije se u njeg savjest javi i strah od demona što bi ga tjero u noćnoj mori, jer ljudi su drevni do sna držali od današnjih više, pa priču najbogatiju od maštovitih laži Kralj smisli za Dvorjane reći ,ispriku za Grad i sve u zemlji; a Bogove za smrt Enkida tad optuži bijedan …i pred cijelim kraljevstvom slaže ; do Orka kako je hrabro pošo pa sjen njegovu susreo tamo…. Lisbet svjedokinjom ludoga kralja sve vrijeme bješe i istinu gorku u zapis stavi.
Oh…dušo…satrveni stvoru….. zar grizodušju kraja mom nema? I sad kraj čekam sav u sumnji da kukavan Cilona sam u smrt ja samo poslo? A zašto? Jer Zapis su samo  otrovne riječi i pregršt laži jednoga podla u ludilu svojem ogrezla kralja?       
 
             
             
       
 
                 
 
 
 
     
 
 
 
   
     
     
   
       
 
 
 
 
 
 
 
    
 
   
 
 
yallalul @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 20, 2008




AYNA I BEZIMENI
 
Tek je crveno sunce otplovilo..
Mjesec se pojavio prerano.
A Ayni postade dosadno. Igrala se cijeli dan sa Žutokapicom ispred usamljene kuće na rubu šume, a sad bi pošla spavati…prije toga bi htjela večerati…a ostava je prazna…samo jabuke..i komadići tvrdog kukuruznog kruha …. mama leži i leži… bolesna je….jako bolesna.
Pogledala je prema rubu šume.
Opet taj blijedi dječak. Svaku je večer ovdje. Tamo ispod najvišeg hrasta .
« Baš šteta što je tako šutljiv.» - šapne ona krpenoj lutki – «Jučer nije prozborio niti riječ.. poput tebe Žutokapice. Zar si zaboravila ?Ja sam Ayna…ja sam tvoja mama i bolesna sam ,pa se moram izliječiti. A on ništa ne govori…i nema prijatelja. A možda su njegovi prijatelji stvorovi Malog Naroda. Ili je vilenjački dječak što živi u šumi i hrani se divljim plodovima. Idemo ga pitati o vilama..može!?»
 
Krenula je prema dječaku.
 
Zima je bila preduga..smrzle su se..mama i ona .…a sada već umjesto pahulja  lete mali bijeli leptirići i mirišu okolne poljane. Fino!
 
Ayna se nije sjećala prošlog ljeta , ali je odmah zavoljela razigrane  leptiriće i mladu proljetnu šumu čijom su dubinom od zore do sumraka odjekivale vesele melodije ptičjeg cvrkuta.. Proljetni je povjetarac zaigrao njenu crvenu kovrčavu kosu kao i svijetlozelene oblake mladog lišća u krošnjama starih rubnih hrastova   i Ayna se prisjeti da joj je mama još prije neki dan pričala kako baš rubovima takvih šuma luta jedan poseban stari i čaroban vjetar kojeg za onih tihih ljetnih noći možemo čuti kako dodiruje lišće najviših grana starih hrastova. Ayna ga je poželjela vidjeti, ali mama je rekla da je to nemoguće.
«Osim kada sanjaš ili sklopiš oči zamišljajući ga….on ima sitne okice i nasmiješen je ..a kada sam ja bila djevojčica živjela sam pored jedne velike plave vode koju su ljudi zvali; more. Jednog dana ribari uloviše harpunom veliku ribu i nadjenuše joj ime; delphina….a bila je to lijepa riba i nasmiješena ….imala je osmjeh kao i naš susjed ponoćni vjetrić .Čak i mrtva…Ovo je naglo ražalostilo djevojčicu…..ali mama..zašto su je onda oni ubili?…Drago dijete…ta im je riba kidala mreže.»
Svejedno…mala Ayna nije mogla prežaliti nasmiješenu ribu .Zamolila je mamu da joj nacrta delphinu…. A ona je nacrtala i ribu i vjetar ..imali su ista lica…kao i dan prije nacrtano sunce.
A mama je sada već nekoliko dana ozbiljno bolesna. I govori besmislice. Kako treba otići odavde ,napustiti proplanak jer ona će uskoro umrijeti…i kako je ta šuma prokleta. Da sve bude gore nestao je i njen veliki prijatelj pas Loko. Ostali su Crvenkapica u zelenoj i šutljivi dječak u crnoj bluzi. Bio je lijep..ali bolesno bijelog lica. Tamnosmeđa mu je i kovrčava kosa samo isticala neprirodnost te bjeline. Prišla mu je:
 
«Dala sam ti najljepšu od jabuka jučer. Da li si gladan? Nemam baš više puno jabuka.!»
Dječak je zavrtio glavom. Ayna je nakosila glavicu.
«Dobro…kad si već toliko tvrdoglav ne moraš baš ništa reći. Ja ču govoriti umjesto tebe! A što ti je to u ruci?»
Držao je sasvim mali cvjetić. Bio je poput njega…čudan neki cvijet blijedo-bijele boje. Čak je cijela stabljika bila prozirna…kao staklo. Shvatila je da je to poklon.
 
«Želiš li mi pokloniti cvijet?»
 
Klimnuo je potvrdno i pružio joj ga.
«Hvala ti ….staviti ću ga u kosu Žutokapici….iako je taj cvjetić bezbojan.Ma znam..ne možeš me prevariti…ukrao si ga vilama!»
 
Mislila je da će nešto reći ….ali joj..dječak se nije niti nasmijao.
To joj nije bilo po volji. Kako se uopće s njim igrati? A onda se dosjetila. Možda ju doista ne razumije i govori samo šumske jezike vila i trolova. A možda on i nije pravi dječak? Dobro…trolovi? Ne ..bio bi prljav i smrdjelo bi mu odijelo . Možda je to ipak patuljak - vilenjak iz maminih priča što samo se pokatkad pretvori u dječak a možda je  dobar vilenjak A čula je kako oni hoće pomoći jer čula je da takvi negdje kriju torbu prepunu šećernih štapića i čudotvornih lijekova….možda može izliječiti mamu.
Razgrnula je obližnji krtičnjak i načinila ravnu plohu. Pokušala je grančicom nacrtati mamu ,delphinu , vjetar i sunce. Svi su osim mame imali nasmiješena lica .Nije bila sigurna da je shvatio.  
Uhvatila mu je ruku i stala ga vući u pravcu kuće….isprva nije htio…..bilo je teško ,toliko teško da je na pola puta sjela na omanji panj i počela plakati Nije ju bilo stid jer mama  je govorila da djevojčice smiju plakati…pogotovo pred dječacima koji ih vuku za kosu ..ili ne ispunjavaju njihove zahtjeve. Da!
Pognute glave ona oči pokrije dlanovima. Nije mogla vidjeti kako je i on tada pustio suzu. Prišao joj je i poljubio je u obraz….njoj postane zbog toga jako neugodno i mnogobrojne točkice na njenim obrazima utonu u crvenilo.
Noć je pokucala.
Sivoplava je svila sumračnog neba ugušila jasnu boju zelenih krošnji mješovite šume borova i hrastova. Ptice su polijegale i ništa se više nije čulo. Ayna je bila dovoljno odrasla pa je znala upaliti lampu na ulazu…dvoje je djece ušlo u kuću.
 
 
MARIA
 
Žena se borila ..čas bi se budila i otvarala oči gledajući nejasne obrise sobe…čas bi ukočenog tijela gubila snagu i tonula u stanje slično snovidnoj mori u kojoj kao da je postojalo još nešto u njoj samoj; neka mučna strana sila …odvratna pokretna premještajuća tvar…ljepljivi demon, naseljeno biće…i bjesnilo bi to punom snagom i bacalo ju suludo po krevetu te na vrhuncu  kulminiralo bi poplavom pjene što je nekontrolirano lila iz usta nemoćne žene. Potom bi se povuklo čekajući sklupčano poput podmuklog psa i spremajući se za novi napad. Izlazilo bi  iz nje same nekakvo režanje..gotovo pseće. Ludjela je..znala je to , jer skriven je od mahnitog demona jedan mali djelić prijašnje nje gledao tu užasnu promjenu postrani i sam se čudeći i pitajući se; zašto..zar baš mene? Potom bi iscrpljena zaspala ,propala u duboku mračnu provaliju sna te sanjala  maglovito staro groblje prepuno prastarih križeva …. a tamo je u daljini stajala žena okrenuta leđima , žena u bijeloj halji do koje bi uskoro doletjela protiv svoje volje.I kada bi se ta žena okrenula ona bi sa užasom shvatila da je pred njom stoji njen dvojnik ali krvave vučje njuške sa golim i nasmiješenim djetetom u raljama. Kriknula bi i ponovo se probudila. I bio je to više puta ponovljeni san. Tako je trebalo biti i ovaj put. Ali  prije no što osjeti pomak onog odvratnog uljeza u tijelu topla se i ukusna tekućina stade spuštati niz njeno grlo. Sladak nektar ,nekakvo piće kao da bijaše stvoreno božanskom rukom jer učini joj da je unutrašnji demon  ustuknuo , pa se privremeno povukao dublje u najskrovitije dubine izmučenog tijela. Netko joj je brisao znoj sa čela. Otvorila je oči. Svjetiljka na stolu je gorjela. Vidjela je sada bolje;
Pored nje je sjedio mršav i blijed crnokosi muškarac zelenih žabljih očiju i vidno plavih podočnjaka. Imao je na sebi mantiju sličnu franjevačkoj, a u ruci je držao neku vrst malog čajnika.
«Pijte još ! « - reče i zvuk ugodno baršunastog glasa osvoji prostoriju – « Ovo je najbolje što se za sada može učiniti!»
Iznenađujuće brzo dolazeći normalnoj svijesti pokušavala se prisjetiti, no bezuspješno. Da li sanja? Da li je već mrtva? Tko je on?
Njegovi pokreti bijahu blagi…bez šuma ,bez naglih promjena.
 
«Djeca su javila « - reče taj stranac tiho – «Doduše..moj je dečko nijem ,ali je vaša curica divna mala gospođica…»
 
«Ayna ?»
«Da….i pričljiva je .ustvari brbljava.Kada počne ne možete ju zaustaviti!» - nasmijao se.
 
(Njena djevojčica? Ovdje je?)
 
«Gdje je ona? »
«Polako..samo polako…» - reče ispijeni – «Ona je na verandi. Čekaju da se probudite. Gledaju mjesec. Bezimeni je s njom.»
«Bezimeni?»
«Oprostite…moj mali…dobro je dijete…samo je jadničak nijem.»
 
Osjetila je više snage; mogla se uspraviti .Čudo; mogla je razmišljati i misli joj bijahu lake kao letovi lastavica…...bez podmuklog unutrašnjeg uznika ….napitak je djelovao.
 
»Ako je vaš …zašto ga zovete Bezimeni.?!»
 
«Oprostite…dugujem vam ispriku…ja ga samo držim svojim sinom…istina je da sam jedne noći pronašao to jadno dijete kako luta dubokom šumom.» …  
 
Htjela je pitati još toga. još nije vidjela ovako samrtno blijedog čovjeka i njegova joj se uslužnost učini u trenu pretjeranom. Riječi je drugačije izgovarao i bilo je tue čudnog, stranog ,odveć slatkorječivog naglaska..kao kada bi ju netko u snu tiho dozivao; Mariaaa!….Mariaaaa!… ali zaboga..pa njoj je bolje….ne bi bilo uputno ispitivati čovjeka koji joj je upravo pomogao.
No, nešto je ipak morala upitati .
«Recite….a vi ?…..vi ste liječnik?»
Pogledao ju je, ali ovaj put primjetno drugačije…pogled je možda na blag način htio reći; dosta sa pitanjima.
 
«Ne ….prije sam šumski vidar….vaš novi susjed…doselio sam prije nekog vremena.»
«Moj susjed? Nisam o tome čula ! Pa gdje bi onda mogli biti..lijevo ili desno?»
«Ne živimo mi na rubu….živimo nekoliko kilometara dublje…u šumi.»
 
Čudno pomisli ona….da su ga vidjeli već bi cijelo obližnje selo trčalo obavijestiti ju…pogotovo muškarci….to se događa posljednju godinu…otkada su Ayninog oca kako se priča sa seoske ulice ugrabili carski vojnici i odvukli u rat i otkada je došlo to pismo o njegovom nestanku , nije rijetkost da kojekakav sebenazivajući prosac ili hajdučki probisvijet navrati donoseći djevojčici hranu i druge poklone .Ali uvijek je znala sa takvima. Dovoljne su bile njene riječi pa oštrim ubojitim seoskim vilama što ih je zlu ne trebalo držala u kući i nije morala priprijetiti .A ovaj tu veli da živi pored njih…u gustoj mračnoj šumi…za koju ovdašnje babe kažu kako je oduvijek začarana. Nešto nije kako treba. Ali dobro…bolest od koje nema ništa gore, prokleta je bolest privremeno ustuknula i to je najvažnije.
 
Djevojčica je odgurnula vrata.
«Mama!!» - vrisnula je radosno ,potrčala zacakljenih očiju prema krevetu – «Ozdravila si?!»
I htjela je već skočiti na krevet …no neznanac se hitro spriječi  uhvativši ju objema rukama.
«Mala princezo « - reče on blago ,ali prijekorno – «Što smo rekli?…u sobu se ne smije ulaziti niti dodirivati mamu sve dok mama ne ozdravi. Svaka bolest može prijeći i na druge.»
 
«Pa što! Ti ćeš me izliječiti!» - plivala je mlatarajući ručicama dok ju je čovjek iznosio napolje - «Ja sam samo htjela vidjeti mamu!»
«Ayna…mama je bolje!» - vikne Marija za njom. – «Ali..poslušaj ga!»
Čovjek se vratio i zatvorio vrata.
«Nije toliko hladno» - reče klimajući glavom –«dao sam im pokrivače…naložili smo i vatra se u kuhinji posve razbuktala…..jela je i spavati će kao miš. Bezimeni će bdjeti. Da li ste vi gladni?»
Šutjela je.
Dao joj je ponovo napitak i rekao kako je ta prljavo zelena tekućina nešto posebno…mnogo se vrsta trava i pregršt korijenja moralo sakupiti pa samljeti da bi se dobio ovako gust i neukusan čaj.
Nasmijala se.
Zatim je sjeo na stolicu. Svijetlost je petrolejske lampe prikrila bjelinu lica i podočnjake. Čula se sova .Da…..mršav i ispijenog lica ličio joj je na izgladnjelu sovu..;na sovu sa zelenim očima kojima se čas može vjerovati, a čas ne.
 
«Možete li reći? « - tiho je upitao – «Kako to…vas dvije ovdje?»
  
«Upravo sam ja to htjela upitati vas…a Ayna i ja?..znate kako se kaže ; duga je to priča Iako me vaš eliksir osvježio..ne bih previše željela pričati o sebi .A moj život? Uvijek sam se pitala; u čemu je tajna? Sreće sa ljudima nema.»
 
«Istina…prijeđenog puta maglovito se prisjećamo. Samo znamo da je bilo teško!»
 
«Onda smo slični! Većina trpeći nepravdu proživi cijeli život! Da nemam Aynu..odavno bih bila u samostanu. Morate se roditi pod nekom od sretnih zvijezda da proživite život onako kako biste ga željeli proživjeti; no to se svakako u mom slučaju nije zbilo. Evo što mogu reći.Zovem se Maria i Katalonka sam. Udala sam se za poštenog čovjeka Luciena porijeklom iz Girone….Kažem; bio je vrijedan ,ali možda i previše pošten čovjek. Razumijemo li se?…Pošten? Valjda to znači da može biti i glup jer carska nam je banka dala zemljište i priskrbila materijal za omanju kuću na kraju grada…a mi smo morali otplaćivati sve to u ratama. Naivno potpisasmo ugovor s vragom jer onda su jednog dana jednostavno na svoju ruku promijenili iznos cjelokupne svote…ja ne znam tko je to učinio i zašto…ja se u to moj gospodine ne razumijem…ali ne morate se razumjeti kada je tako očigledno kako se radi o podloj prijevari. Naravno naplatni su obroci tako postali duplo viši.A željeli smo samo živjeti kao i svi na rubu grada. Na kraju uzeli su nam sve i još ostasmo dužni .Pravdu nismo mogli tražiti :ostali smo na ulici.A dobri su nam ljudi pomogli da rodim malenu … no naravno…nismo mogli ostati kod njih. Uostalom …lihvari su mogli raditi što su htjeli ,pa nam još priprijetiše kako će zbog neplaćenih dugova poslati gardiste ili pistolijere po nas. On je bio van sebe…ali imali smo dijete.. Moj je muž srećom znao za ovo posve zabačeno selo jer roditelji su mu baš ovdje živjeli i umrli .Znao je i za ovu napuštenu ,kako su po obližnjim selima govorili «ukletu staru kuću» Naravno bili smo i primorani početi živjeti ovdje .U obližnjem selu ljudi su dobri ,ali nema mlađih .Mislim da su ih gotovo sve u rat odveli. Prokleti rat! No bilo je lijepo jer kada je muška ruka u kući živjeti i brinuti se o djetetu nekoliko je puta lakše.I dobro smo se snalazili.…znate i sami …ovdje vam je sve na dohvat ruke…drvo ,divljač, voda ,riba ,divlje voće i povrće….Ayna je rasla…bili su to lijepi dani… nije dugo trajalo…iiii dogodilo se. .Sada znam da je netko ipak uklet. Ja ili ova kuća…jer jednog je dana moj muž nestao….spustio se u selo  u  prostu nabavku…poslije sam saznala kako su tog dana čak i stariju mušku djecu… mladiće koji još se nisu niti počeli brijati odveli carski vojnici….u rat.  Što sam mogla? Plakati i nadati se…a onda?…ima godina dana kako mi neke seljanke donesoše vijest. Bio je to neki papir…više obavijest vojske sa popisom nestalih…da je poginuo kod nekog mjesta čije ime nisam znala  niti izgovoriti…..da ga jednostavno više nema….»
Zašutjela je…
Suza joj napusti oko…..sobna je svijeća dogorijevala, no bijaše još dovoljno svijetlosti pa je vidar mogao jasno vidjeti mokru crtu na obrazu.
Progutala je posljednje riječi. Iz nekog razloga bilo joj je neugodno.
 
«Molim vas « - upitala je tiho -« možete li ponovo otići i pogledati da li su zaspali?»
 
Nije odgovorio. Samo je šutke izašao. Možda je u tim trenutcima smatrao neprimjerenim bilo što reći.
Opet se začula sova. Učini joj se da taj huk govori o nekoj drugoj strani. Sova je pričala o smrti. Govorili su joj cijelog života da sove najavljuju smrt. Žena je znala da će ga morati pitati o tome .On će o tome znati.
Osjetila je umor, ali i to da neće moći zaspati. Grozila se pomisli da bi se onaj monstrum u nju mogao vratiti ,izroniti .Bolje bi bilo da odmah umre. Ima tome dosta godina kako je od seljaka čula o jednoj sličnoj i opakoj boljetici. Slutila je da ju je upravo to snašlo.
No..sada joj bijaše ipak bolje. Sljedeća joj je pomisao godila ; kuća je puna..i djeca blaženo spavaju.. malena je našla prijatelja…i kako jedan posve čudan svat i stranac ipak bdije nad njom.
Čovjek se vratio i sjeo pored kreveta. Dao joj je još da popije .Pila je i dio se napitka prolijevao na postelju. Suhom je krpom kupio tekućinu oko njenih usta
i po vratu, ali i zaostale suze na obrazima. Činio je to nježno.
 
 «Ne bojite se da ćete se zaraziti?» - pitala je ,a potom se iznenadila – « i zašto vam je ruka tako ledeno hladna?»
    
«Samo pijte.» - šapatom je izbjegao posljednje pitanje – « tijelo vam je izgubilo vode pa sada upija kao spužva….a mali su zaspali kao slavuji u krošnjama!»
Pokušala se nasmijati, ali zaboljelo ju je u vratu. A oni tamo? Kao slavuji u krošnjama? Spavaju kao miševi?
Lijepo je govorio. Miris joj se vratio i ona ga je mirisala. Netko je ostavio svježinu šume na crnoj čohi rukava njegove mantije. Bio joj je blizu.
 
«Dopuštate mi da vam dodirnem ruku ?Želio bih procijeniti toplinu!»   
 
«Slobodno…ako se ne bojite bolesti.»
«Ne…ja se ne mogu zaraziti… bolesti se ne bojim…...već duže vremena..niti jedne!»
 
Dok je govorio …učini joj se kako te velike oči na trenutak zaiskriše. Tko je taj čovjek? Tisuće ljudi umiru od kuge..od groznice..malarije i infekcije…a u boji njegovog glasa toliko je sigurnosti ,odvažnosti .Lud je ,zasigurno jer samo luđaci mogu biti toliko uvjereni kako je istina to što govore. I kretnje koje čini…njegove ruke plove kroz sobu i svi su njegovi pokreti neljudsko jednolični..bez promjene..bez naprezanja. Čudno je preblaga riječ.
Mijenjao je svijeću. Ponovo se začula sova. Sova ju podsjeti. Željela je znati.
 
«Ne mogu ozdraviti ,zar ne!? Mislim ..poslije onoga što mi se dogodilo.»
 
Ovaj je put vidjela promjenu na tom licu . Ali on nastavi šutjeti…znala je da nema izbora i da mora ostati uporna.Znala je da mora znati;
 
«Morate mi reći…..umirem li!?»
 
Sada je sjeo na krevet. Ugrizao se za usnu. Njegova je hladna bijela ruka ponovo uzela njenu.
 
«Recite mi…..što vas je napalo i gdje? Vuk? Lisica?»
«Niti jedno…naš Loko..ugrizao me u nogu…prije nekoliko tjedana. I nije veliki ugriz. A onda je odlutao.»
«Loko je pas?»
«Da..Aynin pas. Veliki bundaš…bijeli sa šalom riđe dlake na vratu.»
Čovjek je spustio glavu.
 
«Prije nekoliko dana….Bezimeni je pronašao psa….hoću reći truplo. Pas se borio…čini mi se sa samim sobom…bilo je to iscrpljeno mršavo truplo mokro i ulijepljeno vlastitom slinom. Mogao bi biti on. »
 
«Nemojte to reći mojoj djevojčici. Ona ga još uvijek čeka! Kao i oca !»
Uzdahnuo je.
«Ne bih htio ispasti neuljudan ,no zar zaista mislite da bih joj rekao? Ali bolje je što ga nije dočekala….ugrizao bi i nju?»
 
Žena je zadrhtala od tih riječi. Nije imala snage misliti o tome. No ..sama misao o toj mogućnosti? Pa soba je sva već prepuna crnih misli. Zar užasima  nema kraja?
 
«Što je to onda?»
«Vučja groznica….demonska bolest.»
I mislila je tako. Ljudi su često o sličnoj bolesti pričali….užasnuti.
 
«Čula sam o tome odavno. Poludi se od toga. To je kada vas ugrize demonski pas, ali Loko to nije bio.»           
 
«Možda je njega ugrizao demonski vuk Ili nešto drugo.» - šaputao je vidar i milovao joj ruku – « U svakom slučaju, vi se ne biste trebali zamarati … »
 
Naslutila je njegovu muku. Znala da ga muči pomisao kako teško da će moći izbjeći njena slijedeća pitanja, pa i ono posljednje. A ona će pitati . I on će ;htio to ne htio morati reći cijelu istinu..da…. toga se boji; da bi naglo izrečena istina mogla samo štetiti njenom izmučenom tijelu ili naškoditi uspostavljenom odnosu. Na skromnoj svjetlosti svijeće njeno ga je pravilno lice posjetilo nekih davnih vremena.
 
«Znači li to da ću se pretvoriti u vukodlaka ?»
Dodirnuo je rukom njeno čelo. Nije više bila vruća…splasnulo je…bar na izvjesno vrijeme.
 
«Vidio sam tu bolest. Čak nekoliko puta » - prošaputao je -« bablje priče…nećete se pretvoriti u vukodlaka .»
 
Čula je udaljen lavež. A iz šume ne dopriješe nikakvi zvuci. Učini joj se da čuje i daleku pjesmu noćnog proljetnog slavuja. No tihi ptičji cvrkut nadvlada ponovo huk sove.
«Prokleta da je. Znači ipak ću samo umrijeti. I što će biti sa Aynom? Neka mi Bog pomogne. Molim vas…vi ćete znati….»
 
Sada joj je morao reći. Nije imao izbora .Niti ona .
 
«U pravu ste…potpuno…vučja je groznica neizlječiva….Ja nisam čuo i vidio da se itko od nje izliječio….a napitak je samo privremeno odložio mučenje!»
 
Htjela je nešto reći, ali joj on nije dopustio. Sve što bi rekla moglo je samo boljeti.
 
«Znate što?…Razmišljam cijelo vrijeme o vama. Postoji jedan izlaz ,iako znam da mi nećete vjerovati. Ali moram vam prvo ispričati cijelu istinu o sebi…i morate mi barem pokušati povjerovati jer sljedeće što ću ispričati moglo bi posve suludo zvučati. I zato molim vas; što god ja rekao,.koliko god bilo neobično …ne dopustite da vas moja besjeda uplaši..i neka riječ osude ili odluke ne pređe preko vaših usta do posljednje riječi u mojoj priči. Shvatite, da vam želim nauditi već bi to učinio i ja sam ovdje da pomognem baš kao što sam pomogao i Bezimenom jer lagao sam ga kada sam rekao kako sam to dijete pronašao gdje luta gustišem šume. Ne ..istina je kako sam ga iskopao i oživio…. ali prvo poslušajte moju priču.»
 
Prestravljena posljednjim riječima, zatečena, nije pustila glasa ,niti poželjela pitati. Pomirena nadolazećim krajem..već je samu sebe stotinu puta proglasila mrtvom .No , promijenjeno ponašanje vidara i njegove riječi ma koliko užasne bile probude u njoj ,a morala je to sebi priznati ,posebnu ,ali ipak životnu mješavinu radoznalosti i straha. Slutila je to. Čim ga je prvi put vidjela .Postoji tajna i nije od ovoga svijeta. I čudno je pomisliti; u ovom mučnom trenutku čak slatka …poput nade..
Vratio se na stolicu i sjeo. I on započe priču.
 
LEOAR
 
«Zovem se Leoar. Francuz sam , a moji roditelji od kojih oboje više ne gazi  svijetom bijahu baskijskog podrijetla. Moja priča počinje tek mojim ulaskom u vojsku i putovanjem u Egipat. Ja sam vam jedan od onih što su prije više od deset
godina uz Napoleona nadmeno umarširali u Kairo. Osjećali smo se kao oslobodioci, ali to je bilo glupo….i tu su počele moje nevolje ; događaji što će
uslijediti posve će mi  promijeniti život..Napoleon je otišao..a poslije samo tri godine ubiše i Klebera ,našeg zapovjednika..Naravno…izgubili smo….vi vjerojatno ne znate puno o tome…Egipat nije bio san budućeg imperatora.I povrh svega…neprijatelj nam na samoj delti uništi veći dio flote presjekavši time opskrbu jedinim bržim putem; vodom .Dok su dijelu vojske Englezi omogućili organizirani odlazak…..manje jedinice što posljednje dođoše na obalu nisu mogle znati za ovu milostivu odluku naših protivnika. Tako se dogodilo da sam među posljednjima i na svoju ruku pokušao napustiti obalu sjeverno-istočne Afrike a nisam bio jedini. Mnoge su se grupe sličnih očajnika uspjele spasiti, ali mene zadesi drugačija sudba. Ja i desetak sunarodnjaka ugovorismo smo se ukrcati daleko izvan Aleksandrije na omanji brodić koji bi nas ako stvari pođu po zlu ,u najgorem slučaju predao Englezima ,ali brod ne pristane. Na samoj se obali tada pojaviše i opkoliše nas prodavači robova. Bila je to podla prijevara. Otpor bijaše uzaludan jer bijasmo naoružani samo kratkim noževima. Sve je bilo unaprijed ugovoreno. Ukrcaše nas u potpalublje nekog primitivnog jedrenjaka i krenusmo na nepoznat put. Hranili nas nisu loše..a vode smo dobivali i nekoliko puta na dan. Putovasmo kratko morem ,a potom zaplovismo i rijekom. Težak uzvodni put Nilom nije dugo trajao. Tad uslijedi tri dana pješačenja pustinjom ,i iscrpljeni napokon stigosmo u neku oazu. Tu tek vidjesmo kakvu nam sudbinu uznici namijeniše…jer to bijahu pravi pustinjski razbojnici ;slobodni beduini dobro opremljeni oružjem i konjima. Nomadska poslovica kaže da dobro stiže na devi , zlo na konju….bilo je tu i  odbjeglih felasa i nubijskih bastarda ,čak i pravih crnaca .a poslije će se ispostaviti ; sve redom odbjeglih kažnjenika i ubojica. Vodio ih je neki Paša…krupan brkati beduin kome se u tom kraju sve karavane klanjahu dajući mu poklone za prolaz djelom pustinje ,a kojeg su se ostali razbojnici silno bojali. Ali osim drumske hajdučije ovi su se zlotvori bavili i jednom nerijetko unosnijom vrstom posla; pretragom već opljačkanih piramida i grobnica. Mi….francuzi ; stranci i neprijatelji Egipta kojima život nije trebao vrijediti više od kozjeg mijeha pitke vode u dubokoj pustinji ipak ne bijasmo tretirani poput životinja. Jeli smo što i oni…i pili jednake količine vode. Bila je to Pašina zapovijed. A zašto? U grobnice prepune zamke i drugih vragolija neće se spuštati sujevjerni razbojnici , već mi….ljudi-nesiti. Da….tako su nas prozvali; po onim nilskim pticama što ih ribari dobro dresirane i na užetu spuštaju u riječne dubine Nila ne bi li im svježu ribu pribavili…Ti su zlikovci točno znali gdje se grobnice nalaze jer iako većina rupa već odavna bijaše opljačkana još uvijek su se nadali pronaći pokoji zaostali predmet ,zlato ponajviše. No i kakav papirus ili ukras,  umjetnina bijahu na cijeni. Paša nije bio glup….znao je kako se evropskim trgovcima i znanstvenicima u sjevernim lukama sve to može dobro naplatiti…..i ovdje preskačem puno toga…vremenski cijelu godinu jer to za moju priču i nije važno.
Imali smo gubitke. Nerijetko vas u takvom poslu pijesak živog zatrpa. Dva su naša čovjeka poginula pri urušavanju hodnika…još je jedan odvezao uže..ali u toj tmini prepunoj lažnih tunela čovjek koji izgubi uže teško da bi se mogao orijentirati…..četvrti je misteriozno nestao….jer uže bješe presječeno i krvavo….slične su sudbine vjerojatno čekale svakoga od nas…Inače…pravila su se znala i morala poštovati….ukoliko je uže bilo prekratko ; Nesit ga je slobodno mogao i sam odvezati kako bi dublje u grobnicu pošao…ali se morao i vratiti , jer bi oni u protivnom zatvorili ulaz i nesretnika bi živog zazidali. A tko bi sa pogibeljnog puta donio nešto vrijedno bivao bi nagrađen .Dobrim jelom ,krčagom vina ,čak  i ženom pratiljom.
 Brzo su tekli dani .Glava često u torbi i bilo mi je jasno da će preživjele iskorištavati dok mogu, pa ako kojim slučajem naša tijela i ne postanu zarobljenici piramida , Paša će nas izvjesno je sve pobiti, a u najboljoj verziji prodati sličnim bastardima…Noću bih razmišljao o bijegu…uzalud….svaka bi vrsta bijega bila posve nemoguća…..izvrsno su poznavali pustinju što se za nas nije moglo reći. Uostalom bijeg bi bez konja bio nemoguć i morali bi pokušati ukrasti kojega a njihovi su ih konji slijepo slušali i slijedili. Odmazda bi bila strašna…bjegunac bi bio živ oguljen. I tako ,morao sam se pomiriti sa sudbinom…..Da li vam dosađujem pričom? Samo recite…osjećate li se dobro…još čaja? »
 
«Samo nastavite !« - prošaputala je umorno no nekako zadovoljno i opušteno , naslanjajući se o veliki bijeli jastuk – «Iako sam sve razumjela ,samo molim vas možete li govoriti nešto sporije. Ja znam što mislite..kako nemamo odveć vremena. Ali moram vam priznati kako mi priča godi.. oprostite mi ….ali vaša je pripovijest poput vašeg napitka…učini da zaboravim na bolest i ono što me čeka.!»
 
Nisu ga zbunile posljednje njene riječi. Znao je da prvo mora ispričati svoje do kraja ,a srećom… njeni su mu osmjesi kazivali kako se bolest neće tako brzo vratiti
Onda će imati vremena . Maria nije mogla niti slutiti što će joj predložiti.
 
«Došao je red i na mene « - nastavio je – «Sjećam se samo kako na tom mjestu nije bilo vidljive građevine već golo brdo pijeska , pa je za pretpostaviti da su pješčane oluje učinile svoje…prilično strm ulaz bijaše obujma seoskog bunara, a polu-zatrpanim se stepenicama čovjek pješice ne bi mogao tek olako spustiti. Privezan čvrstim užetom pošao sam dolje bez razmišljanja. A što mi je drugo preostalo. Hodnik se čak proširio….nažalost poslije nekoliko metara imao sam pred sobom račvanje od  tri manja hodnika. Ovo bijaše uobičajena zamka učinjena poradi zbunjivanja pljačkaša. Naravno…morao sam se brzo odlučiti....osvijetlih ulaze bakljom i središnji mi se učini nekako najprostranijim….krenuh njime….dok sam tako pognut napredovao sa žalošću primijetih kako se hodnik rapidno sužuje…uskoro sam se kretao klečeći ,a baklju više nisam mogao držati u ruci…bacao sam je naprijed ..metar ,dva..i tako redom..u međuvremenu prođoh još jedno križanje …tunel je sličnih dimenzija presijecao moj ,ali ja nisam želio skretati..to smo uvijek činili u povratku i kada bi se odabrani tunel pokazao slijepim ili ciljna prostorija praznom…ja sam uporno držao pravac…tunel se nažalost i dalje sužavao…na kraju posta obujma brodskog bureta…uže sam prebacio sa pasa na nogu vezujući ga iznad desnog stopala …da nevolja bude više , baklja koju sam bacao ispred sebe gušila me jer puzao sam….ne znam


 
yallalul @ 20:32 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 19, 2008



ne znam koliko još metara prođoh ovako…ali tada se uže zategne….što? Zar sam već prešao pedesetak metara..moguće…sada po pravilu moram pričekati da nadovežu drugo uže …dobro….bar ću iskoristiti koju minutu za odmor….opustio sam se..osluškivao….i tada začujem to…čudne glasove…..mislio sam da mi se učinilo….a onda se to ponovilo…možda dvadesetak metara iza mene kao da….bilo je nečeg tamo….nešto je tiho …ne nalazim prave riječi….nešto je hrapavo mrmljalo, mrmorilo, grgutalo iza mene….promislio sam ….oni napolju to ne bi učinili…nemoguće bi bilo da itko od njih pođe tunelom i pošali se na taj način…a razumljivo….Paša je uvijek slao samo jednoga dolje….shvatih da je netko bio ovdje i prije no što uđoh u grobnicu;…ili nešto…čuo sam grozne priče….. jeza koja me tog trena obuze saznanjem kako više nisam sam u grobnom mraku ,ta mi je jeza ledila krv..sjedila vlasi….ali pribrah se…što drugo …pa već sam se u tih godinu
dana  stotinu puta pomirio sa smrću…...a onda me taj netko ili to nešto stade vući unazad…oh, zar riječ užas može opisati stanje u kojem sam se odjednom našao?…bez svijetla..bez noža..goloruk..pokušavao sam se zaustaviti ,opirući se lijevom nogom o zidove tunela..ali uzalud…bili su skliski…pedalj po pedalj …vukao me nekakav vrlo  snažan stvor ..…ne znam koliko metara sam tako prošao…no tada dođoh do onog račvanja….tu sam lako mogao skinuti uže sa noge…to sam i učinio….kraj je užeta samo nestao….nije prošlo dugo ,a ono mrmoljenje utihne..
Tada se tunelom promoli stravičan krik … ali nisam bio siguran što to čujem…hrapavi jauk stare žene? ;
Riječi ponekad nisu dovoljne? Ne bih sam znao izbirati riječi kojima bi opisao takvo grozovito cičanje i kreštanje što je odzvanjalo tunelom…držim da su i moji prijatelji i uznici to morali čuti….razmišljao sam ..jednostavno ;morao sam….bolje od samrtnog straha i panike…ratno me iskustvo učilo da uvijek prvo savladam najgoreg neprijatelja; paniku. Bilo je to nešto posebno..uvijek sam znao čvrsto stajati na zemlji..imati uporište…svi smo mi isti, na sličan način razmišljamo i reagiramo..naravno samo kada je sve na svom mjestu..onako kako i treba biti ..…ali sada shvatih kako imam posla sa jednim od onih nadnaravnih stvorenja o kojima su beduini uz vatru šapatom znali pričati najgrozomornije priče, a kojih je po njihovom vjerovanju cijela svita živjela unutar spleta hodnika i labirinata mračnih grobnica i čija odurna tjelesa nikada ne gmizaše svjetlošću dana …ili to učiniše…ali vrlo davno…
Bijah na račvanju dvaju tunela u potpunom mraku….. znao da ono dolazi po mene….sjećam se kako sam tada sam sebi rekao i to glasno ; «što je tu je…namijenjeno mi je ovo…ali boriti ću se do kraja»
Znao sam. Počinje lov na mene.
Opredijelio sam se za desni bočni tunel…..čuo sam ga kako dolazi…izgleda da se i ono kretalo četveronoške…i dalje  je mrmljalo ,režalo ,stenjalo, puštalo najčudnije zvukove.
Krenuh tunelom što sam brže mogao…pomislih ;ako je ovo kojim slučajem slijepi tunel ,onda ću se u toj uskoj cijevi teško moći obraniti….molio sam sve bogove da
cijev završi proširenjem ili većom prostorijom….na nesreću stvorenje se kretalo brže….nije prošlo dugo, i ja sam ga osjetio… još samo koji metar……nisam se okretao…puzao sam naprijed što sam brže mogao slušajući povremeno režanje nalik psećem…ono hrapavo mrmoljenje zapravo bijaše govor…. riječi su poput molitve tekle na nekom posve nepoznatom jeziku koji sam jasno mogao čuti ,jer sad se stvorenje već posve približio šireći nepodnošljiv smrad.   
Naježio sam se. Pokatkad uspjelo mu je dohvatiti me valjda noktima..kandžama …pekle su me i noge…stvorenje ih je uspjelo raskrvaviti …a onda me dobro dohvatilo ..pokušavalo me povući unazad ..pribiti se uz mene poput pijavice…uskoro mi postane jasno i zašto….željelo je zagristi meso moje natkoljenice….osjetilo je krv…oh..bože… trebalo je moju krv…sjetio sam se francuskih priča o vampirima ….počeo sam ga lupati slobodnom nogom…uspjeh ga u par navrata dobro dohvatiti i rukom…a nisam ga uopće mogao vidjeti…i začudo ..popustilo je.
Tada ispadnem iz tunela…pao sam na tvrdi pod ….ležao sam na kamenitim pločama velike i visoke prostorije ,jer svaki je moj pokret i uzdah odzvanjao....ali čuo sam u drugi udarac..ušlo je i ono….tresnusmo dakle oboje o kamen jer otvor tunela bijaše iznad nivoa poda prostorije….tišina…..od vampira niti traga…nestao je…znao sam i to da je u blizini, te pomislih kako možda i njemu nije odgovarala borba u tunelu…a možda se nije nadao tolikom otporu…ipak …nisam gajio iluzije….napasti će opet.
Još dok sam se dizao na noge sjetih se vojne torbice sa kremenjem i listićima bijelog fosfora što su nam je beduini stavljali oko vrata kako bi mi mogli ponovo upaliti baklju..ili barem nakratko osvijetliti nove prostorije. Upalih jedan listić i na brzinu pregledah nogu…rane nisu bile velike jer vampir nije uspio sasvim zagristi …bile su to rupe njegovih očnjaka…ne sreću..ne duboke.
 
Tad začuh šum …tu je dakle… ravno ispred mene…Znao sam da se vjerojatno sprema na skok a i to kako neću imati vremena smisliti nešto pametno…opet začuh molitvu i krkljanje…samo mirno …odlučih ludo…. upaliti ću još jedan listić..da….pomalo čudna odluka ,ali možda uspijem vidjeti biće..uopće sa  čim to imam posla. Kresao sam i uspjelo mi je….jednostavno stigoh upaliti još jedan fosforni listić.
Podigao sam ga što sam više mogao. Možete misliti…Stajao je na dva metra…i prije no što se listić ugasio....to što sam vidio nikada neću zaboraviti…nije bio on.
Bila je u crnoj i prašnjavoj halji…nešto niža rastom i pogrbljenija…imala je dugu srebrnu kovrčavu kosu…a lice crno i starački smežurano…osušeno …a jedino su oči sjale…takve su oči imale one velike zmije u putujućih lakrdijaša po vašarima… crne su joj i tanke ruke završavale predugim kandžama …..kao da je bila i živa i mrtva u isto vrijeme …rekao bih oživljena…da..…gledalo me to oživljeno zlo divljim očima
baš kao kada grabežljivac gleda lovinu…i to sam ludilo pogleda mogao osjetiti..….ali ono što je najstrašnije…..imala je njušku šakala.» 
 
Na te riječi , žena se u postelji primjetno trgne i uzdahne, a vidar vidje promjenu , pa odmah skoči sa stolice i sjede do nje.
 
«Je li počelo…..je li vam lošije…..recite!?»
Ona ga uhvati za hladnu ruku .
«Sanjala sam istu…ali to sam bila ja..moje lice!…otkako je bolest uzela maha….neprestano ju sanjam. Zašto ?» 
«Morate popiti….» - on ju nježno pomjeri u sjedeći položaj ,a potom dohvati čajnik i čašu sa stolića – «Možda se može objasniti…ali poslije…prvo pijte.» 
Maria otpije iz čaše i zaklopi oči. Sam zeleni napitak bio je gorak … niti ukusan niti sladak..znala je da bi i ovaj put trebao učiniti čudo…potjerati umor i oživjeti ju. Tako zatvorenih očiju već se stade pitati; što je Leoar mislio kada je rekao…kako možda može pojasniti posljednje snove…i zašto je to užasno stvorenje iz njegove priče posve sličilo onom iz njenih najgorih mora…njoj samoj?..Njegova je zanimljiva priča u početku posve razbudi…a sada ju sve to pomalo uplaši. Pomalo?…
 
Otvorila je oči….nije više bio u sobi ,ali čula je zvukove u kuhinji…dodavao je drva na vatru i vjerojatno podgrijavao napitak…i kao da je «kopao» po kakvoj torbi prepunoj stvari .. Vratio se držeći ugrijani čajnik u ruci ..a Mariji se njegovo lice sada učini svjetlijim….zdravijim....mora da joj se priviđa pomisli…nekakva je nova jedva primjetna svijetlost pala na to još uvijek blijedo i izmučeno lice…jedva vidljiva promjena …radost….vodene oči su sada mladenački sjale …a ona se prisjeti naslikanih ikona svetaca na zidovima crkvice obližnjeg gradića.
 
«Željela bih da nastavite svoju priču « - reče   – « iako moram priznati da me sada sve to nemalo plaši…. priča ….a i vi!»
 
«Jasno mi je! « - klimnuo je potvrdno glavom – «I ja bih na vašem mjestu isto pomislio…ali moramo nastaviti…a sve kako biste vi Maria poslije pokušali razumjeti i shvatiti. Priznajem kako ne mogu znati kada će se simptomi groznice ponovo javiti…. moj će napitak još neko vrijeme moći održavati vaše tijelo u ovom stanju…ali njegov učinak ima svoj kraj…zato ćemo požuriti…izbjeći ću nevažne događaje i pojedinosti i ispričati samo ono što držim neophodnim za čuti ,a kako biste brzo mogli presuditi i odlučiti. »
Marija nije odgovorila. Šutnja bijaše potvrda. Sjeo je na stolicu.
    
«Dakle….odvratno je demonsko biće nalik staroj ženi stajalo svega nekoliko metara od mene …nepodnošljivi se smrad širio ,a listić se fosfora gasio…zavlada opet grobni mrak…nisam mogao vidjeti niti vlastite ruke..a znao sam da će svakog trena napasti…no, kako sam vam prije i ispričao; u toj sam se grobnici već nekoliko puta oprostio sa životom…to je djelovalo….ako mi je Bog kroz sudbinu odredio ovu užasnu smrt…morao sam prihvatiti njegovu volju i pred sudbinom dodijeljenom prihvatiti Božju volju i  svoju ništavnu ,mišju priliku potpuno nevažnom…to mi se nije događalo prije…pa što..umrijeti u borbi izgledalo je utješno…poslije mene će biti kao i prije mene…biti će još pjesama…smijeha..ljubavi na ovom svijetu ...tamo u toj tami prvi puta osjetih što znači potpuno izgubiti vlastito ja…ono prijašnje »ja» bi u ovoj situaciji bilo posve jadno….sa tim se demonom više nisam borio sam ja…već princip…hoću reći…dobih novu snagu .održah se na nogama…postah i ja sila koja želi uništiti….da ne duljim….demon je napao ….skočila je ravno na mene…lovac na plijen… kao saba na gazelu…i ja padoh na leđa ,pa je sablast tako mogla zajašiti na moje grudi…bila je na meni….prilijepila se …siktala je kao zmija i režala kao šakal…gurao sam ju…bila je jaka…ne samo tjelesno…zarobljavalo me to ludilo…demon me obuzimao…usput je pokušavala zagristi vrat…gubio sam snagu…u jednom trenutku uspje joj…ona zagrize i ja osjetih njene slinave tople ralje i njena dva očnjaka .Tada mi guja stade požudno sisati vruću krv što je curila niz vrat i na košulju…no.. još se nisam pomirio…sjećam se kako sam u jednom trenutku pomislio…mora imati slabu točku…nešto mora biti….onda mi je ta ideja pala kako ljudi kažu; poput groma iz vedra neba…sakupio sam posljednje snage…eh…nakazo…ako ti meni hoćeš sisati krv…e onda ću i ja tvoju…ova mi ideja podari snage…krajnjim naporima uspjeh odgurnuti tu krvavu gubicu..a onda je ponovo približiti sebi…ali sam ovaj put ja bio taj što je zagrizao…i to što sam jače mogao….kidao sam trulo i smrdljivo tkivo njenog vrata …. lomio i vlastite zube, ali tu kao da nije bilo krvi ili kakve druge tekućine……za demona bijaše to posve iznenađujući potez… pokušavao se otrgnuti…i ubrzo se oslobodi mog ugriza…. iščupa se…ja ostah ležati izmoren u vlastitoj krvi sa komadom gnjilog trupla u zubima… .on se tada uspravi sjedeći na mojim prsima…ja pomislih; ovo je kraj; gotovo je …ali….nakaza stade ječati i cviljeti poput malog djeteta…odmah se podiže na noge…….užasno krikne…i nestane.
Ležao sam…..
Samo polako…možda ću se uspjeti ustati na vrijeme jer očekivao sam novi napad…ali ništa…minute su prolazile …morao sam zaustaviti krv , pa sam strgao komad košulje….tada osjetih nešto hladno na golim prsima…..hladilo me poput komadića leda ,gotovo me peklo svojom hladnoćom…..uzeh ga i pod prstima opipah tanak lančić sa zadebljanjem na kraju….vjerojatno kakav ukras..medaljon što ga je stvorenje nosilo oko vrata …onda shvatih što se zapravo dogodilo? Sa pregrizenim komadom vrata pukao je i lančić ,pa je medaljon ostao na mojim prsima….
Da….gospođo Maria ….čvrsto sam stego svoj plijen i divljački povikao; «Hoćeš ga!!     
Želiš ga oko vrata pakleni stvore..??!!»…Tišina bijaše uistinu i više no grobna….i ja pomislih kako užas negdje u kutu liže svoje rane i sakuplja snage za novi napad… ali ništa…..vrijeme je prolazilo i ja odlučih da neću čekati monstruma…medaljon stavih u onu svoju vrećicu na vratu…te stadoh kresati kremenom i ubrzo pronađoh izlazni
otvor tunela…usput…bijah ugodno zatečen brzinom kojom se moje vlastito tijelo oporavljalo. Trebao sam biti iscrpljen borbom i ranom…smožden…žedan…ali…ja sam skakao… ma što?….upravo letio kao da sam sav  taj užas samo prespavao ,pa sada odmoran činim neki posao…. kao da uopće ne bijaše noćne more ; borbe ,mučenja, krvi, smrada….a iz rane na vratu krv nije više tekla….što je ovo?..što mi se to događa? ..pomislio sam…da li još sanjam?….možda ću se probuditi u jednom od Pašinih šatora..pa iako još uvijek pipam zidove dvorane i tunela..možda sve ovo bijaše samo jedan grozomoran san. No ..bio san ili ne…ja sam brzo napredovao tunelom , a ono me nije slijedilo. Ubrzo dođoh do račvanja potom desno…ništa ..nikakav zvuk iza mene….plamičak nade postane rasplamsala buktinja… ..kako sam samo letio prema izlazu…uhvati me ona neobjašnjiva sreća izbavljenih iz smrtnih nevolja toliko puta prepričavana uz ukusno vino u mojoj domovini…još malo…samo malo… naposljetku ugledah svijetlo…..bio je još dan…izađoh i ugodan mi pustinjski povjetarac osvježi tijelo….Pashe i njegovih više nije bilo. Morali su čuti onaj krik i pobjeći kao ludi, napustiti odmah ovu prokletu rupetinu…a to sam upravo namjerio i ja…..znate li kako je upravo nemoguće trčati bos pustinjom …pijesak je čak i predvečer vruć kao ovaj čaj…a stopala upadaju preko gležnja….ali začudo…ja sam neopisivo sretan gotovo letio…nešto me nosilo..sila koju nisam mogao objasniti….uskoro se spusti noć i pod svjetlucavim zvjezdanim pokrivačem ja sam još uvijek trčao prema sjevernjači usput zadivljeno brojeći zvijezde…snaga me nije napuštala…znao sam da nije kao ranije…jer nešto me novo vodilo..kao da je nešto znalo gdje moram poći…ja ne…bio sam živi kompas…i slutio sam velike promjene….
Pred jutro ipak osjetih umor….tad naiđoh na oazu sa jezerom….osvježih se u njoj i malo zadrijemah na njegovoj obali…probudiše me glasovi djece i meket koza…bili su to mali pastiri…..kada me ugledaše otrčaše do šatorskog naselja vjerojatno probuditi odrasle…koze su ostale same.»     
«Znam što ste učinili « - zaustavi ga Maria - «Vi ste…..gospodine Leoar !?» 
Nasmijao se. Prvi puta ga je vidjela nasmijanog. Ovo je dobro ,pomislio je…priča ju je vodila..razumjela ju je… pa je i sama zaključila. Priča je bila poput jastuka koji ublaži pad….neće biti šoka..neugodne situacije..….
 
«Slutim kako vam je moja priča jasna…u nekoliko minuta dvije su koze ležale zaklane…morao sam to učiniti….njihova krv bijaše poput ovog našeg napitka…
još više..poput meda…davala mi je neopisivu snagu….a moja usta ,vrat odjeća sve je bilo krvavo…naravno..morao sam. bježati…no bez brige…. nisam baš posve vampir. Ljudi me ne zanimaju..gospođo Marija…dovoljna mi je divljač…i nisam samo biće noći…mogao bih se pohvaliti ,reći kako sam ja nešto novo…u meni ima i svjetlosti dana ali i plavoga mjeseca..sunce je moje iako ga se klonim, ali i mjesec kojemu se ne želim potpuno predati…ništa se nije promijenilo…osim neobične snage koju mi je podarilo ono što otrgoh toj nakazi.»
Tada Leoar razveže mantiju .Oko njegovog je vrata na zlatnom lancu visio
medaljon u liku šakala. Bio je to besprijekorno čist i ulašten komad bijelog
metala, a gledajući ga Marija uskoro osjeti kako je  blještava glava šakala
doziva poput magneta…lijepio se za nju ,osjećala ga je dušom i ona uskoro ne uzmogne pogled odvojiti….zarobljavalo ju je nešto upravo poput bolesti i to se na njenom licu moglo vidjeti. Leoar primijeti kako je dosta i dlanom ruke zaklopi medaljon ,a drugom navuče mantiju. Marija oćuti neku vrst olakšanja.
    
«Mislim da ne može baš svatko ovo nositi « - reče Vampir - «Hoću reći …ja sam nosilac…..možda zato jer sam se izborio za njega….čini se ;medaljon je odmah osjetio novog gospodara….Tko zna kakve bi sile i nevolje on zazvao na kakvom drugom vratu…teško je to objasniti..drugačiji su osjeti u pitanju, a u onoj tamnoj grobnici kada sam skupa sa komadom vrata pregrizao i lančić, i kada mi je pao na prsa , medaljon je može biti već tada znao kako dobiva novog gospodara. Ali..vidite…ja sam ovdje….iako sam vampir…postojim i mislim kao čovjek…šume su mi sada sve….draži su mi kristalno bistri potoci u dubokim borovima rodnih Pireneja…maglovita jutra , hlad podnevnih krošnji, proplanci ….daleko od putova, daleko od buke…ribolov i lov….tople brvnare i spilje zimi..tajna skrovišta u koja dovukoh stotine knjiga…ne bih li pokušao saznati više o svom prijatelju na vratu i drevnim vremenima u kojima je nošen….a medaljon sam tek sada unio u sobu, do vas jer nisam bio siguran kako bi mogao na vas uticati.»
 
«Hoćete reći…kako ga prije pola sata uopće niste nosili.?»
 
«Točno….ali medaljon zrači….i vi to osjećate…pa i vaš san… sanjate ju…ona ga nije zaboravila….to niže tamno božanstvo pobjeglo hijerarhiji egipatskog podzemnog svijeta …ta sila u privjesku...kada sam ga izvadio iz svoje torbe u kuhinji osjećao sam kako poput djeteta želi da ga vratim na pripadajuće mjesto… vrat….bio je…izgledati će ludo…ali bio je .radostan zbog toga…energiju…ma ne znam… što god zračio…. ljudi mog godišta već su svi od reda istrošeni starci….ali ja? Ja…Marija….. lovim živu divljač hvatajući je u trku golim rukama…»
 
«Kako ste pronašli Bezimenog?»
 
«Ah…da…to sam vam obećao ispričati!…Evo ovako…preskočio bih mnogo nevažnih detalja….ali naposljetku ja se vratih tamo odakle sam i krenuo…u rodne Pireneje…..kao što sam vam rekao …živio sam povučeno u šumi…daleko od ljudskih očiju….ljudi više nisu bili moja sreća , bol ili utjeha…izoštrenog oka ,njuha i sluha mogao sam vidjeti ,onjušiti ili slušati razgovore kilometrima udaljenih seljaka na ledinama , lovaca ili carskih šumara…. baš nekako u to vrijeme pročulo se kako je Napoleon krenuo na Španjolsku , pričalo se o strijeljanjima ustanika u okolnim mjestima i duž granice…nisam se čudio…ljudi po pitanjima boli, prolijevanja krvi i ubojstava nikada ne zakažu. No…mene se to nije ticalo… bijah tad kralj svoje šume..živjeh duboko u najgušćoj prašumi u jednoj toploj spilji do čijeg bi se ulaza ljudsko tijelo teško moglo domoći…..uz zvijeri što su me štovale i zaobilazile ,uz knjige i svjetlost svijeća....u idili hlada i ptičjeg cvrkuta… naravno….osluškivao sam i rat…slušao pucnje….ponekad bi u neposrednoj blizini boravili ljudi ..kovali bi zavjere ili pričali o svim tim strahotama…I tako …dok sam jednom prilikom oko podneva visio na boru ,te osluškivao zvukove i njušio divljač ja vidjeh grupu vojnika ;svojih sunarodnjaka …njih pet ,šest kako na jednom udaljenom proplanku kopaju poveću rupu…uznapredovali sa kopanjem jesu pa zaključih kako su tu već duže vremena…dakle od same zore …uskoro primijetih i drugu grupu….opazih kako se šumskim puteljkom približava veća povorka ljudi….prvi bijahu bivši moji …Napoleonovi vojnici…njih petnaestak…a zatim drugi; desetak običnih civila ,možda težaka….svi redom u okovima i zavezanih ruku. Bilo mi je jasno što je po srijedi…strijeljanje.
Oh ..bože…pa zar je moguće?…tada na moju žalost zapazih i malog dječaka na kraju kolone.. dječaka?…prestravih se…da li ?…pa kako se to može objasniti gospođo Marija..što je to ušlo u ljude….uopće…zar je ovaj rat takav?….U pitanja odraslih…život me naučio…neću se više miješati ..ali djeca su nešto drugo….kada stigoše na proplanak i sami kopači ostanu preneraženi prisustvom dječaka….tada im jedan od stražara reče kako je to sin odbjeglog vođe ustanika….
Neću vam pričati ovo dalje…mučno je i nije potrebno…sve znate dobro i sami….zakopaše ih površno…krvnici se požuriše ;tad pomislih kako bi se tijela bez previše muke mogli domoći vukovi….naježio sam se…skočio sam sa bora i munjevito otrčao tamo….kopao sam rukama što sam brže mogao….pronađoh ga….imao je veliku prostrjelnu ranu na prsima…ali na moje iznenađenje….srce mu još bijaše živo….no ,upravo je umirao.
Nisam razmišljao…iako je izgubio mnogo krvi…morao sam zagristi u njegov vrat,
a osim ugriza učinih još jednu učiniti će se; pomalo ludu stvar…presjekoh si venu na ruci i pustih krv da slobodno kaplje na ranu djeteta…krvi su se pomiješale….a poslije ga odnijeh do spilje…kada se probudio…nije se uplašio..a držim niti čega sjećao..no jadno je dijete ili već bilo nijemo…ili je poslije svega postalo takvo jer nije nikada više rekao niti jednu jedinu riječ….»   
«Hoćete reći da moja princeza sada spava uz malog vampira!?»
 
«Da….no čega se bojite?» - nasmijao se - «Ona je u puno boljoj poziciji. To su djeca…prije će od odraslih razumjeti na neki svoj način….osim toga pogledajte!»
On otvori usta…i Marija uzmogne vidjeti tek vrlo sitna dva očnjaka.
 
«Dobro…vidim da tu nema što osobito….ali kako…. po čemu ste onda vampiri?»
 
«Po mnogo čemu gospođo..u našim je nogama vjetar…a ušima čujemo probijanje korice jajeta ptića sa drugog kraja šume…naravno ukoliko to poželimo….tihi smo nevidljivi smo …gospodari smo šume noću...prave šumske sablasti….pijemo krv divljih životinja..ali rijetko se hranimo…mislim da smo vječni…no to još pouzdano ne znam…kraljevi smo ptica što letimo krošnjama a noću pijemo svjetlost zvijezda…šapat svemira …i dobre duše prepoznajemo već izdaleka….sve ovo govorim samo da …čujte…. Bezimeni voli malu princezu, nakon dugo je vremena pronašao nekoga približno bar njegovih godina…smiješan je kada hoda prateći je...moglo bi se reći da se zaljubio….samo jadničak to ne može izgovoriti…a od mene opet to ne može skriti…Vi se ne morate bojati za malu…dapače….već je u mnogim situacijama pokazao neizmjernu hrabrost …to je moj dječak i njegovo vrijeme tek dolazi…..i ovdje bih završio svoju priču….pa vas molim…odlučite se…vjerujem da sada kada znate sve o meni…možete odlučiti…»   
Marija je znala što joj nudi Leoar. Ipak…nešto je morala razjasniti. 
«Ne znam niti sama…sve me to nemalo plaši….rekli ste kako ste se tamo u grobnici pomirili sa sudbinom ….kako ste pomislili da je Bog vama…..»
 
«Ali ja sam se borio Marija….Bog me samo postavio tamo i kušao ..i nisam se prepustio…a kakva je moja daljnja sudba?…preživjeh ,zar ne…znam što ste pomislili; da je ovo protiv Boga….ali ,ali….želite li mi reći kako će nam
na kraju Bog svima oprostiti…za ubijene..porobljene..masakrirane..da ćemo
jednostavno izmoliti zdravomariju i očenaš ,a Bog će nam otpustiti grijehe…e ,pa vidite gospođo Marija ja takvog Boga ne trebam..takvog Boga koji gleda strijeljanje i zakopavanje dječjeg tijela…koji je jednog dana golobrade mladiće i vašeg muža jednostavno i bez pitanja poslao u smrt..i koji dopusti ovakvu smrt u postelji .Zar će
taj Bog pustiti malu princezu samu? U ovaj Svijet? Ostaviti je na milost i nemilost ovom prokletom Svijetu krvnika i krvoloka za čija su nedjela grozote onog bića u egipatskoj grobnici tek dječja igračka ….…draži mi je onda moj nazovite ga pakao…ovaj ovdje na vratu izbavitelj …pa i Bog ….ali ako i nije tako…zar niste pomislili kako je ipak taj vaš Bog u vašem slučaju ispao milostiv jer je mene poslao vama? Dao vam je šansu Marija…bolest dolazi…krajnje je vrijeme ….vi umirete ;budite sigurni…dopustite mi da učinim to!»
 
 Ona zaplače…nije mu mogla proturječiti.
«Oh…Bože dragi….zar…?Ali..ali ..što će biti sa Aynom?»
 
«Neka pođe sa nama…» - odgovori joj Vampir mirno - «Bezimeni će paziti ….a kada odraste neka odluči sama!»
 
Odluka je pala…nije više bilo smisla misliti na kakvu drugu mogućnost ,niti je morala više išta reći; jednostavno je dala znak jedva primjetnim micanjem glave. Vampir ustane. Marija tada sklopi oči, a on polako priđe krevetu….tada klekne na posteljinu ,savije se i otvorena usta nježno prisloni na njen topli vrat. To je činio polako…znao je da će ju boljeti…
Magična tišina….
Više nijednog zvuka…čak niti sove
Jedan je uski potočić krvi polako potekao niz jastuk
Uskoro Marija izgubi svijest….. 
 
yallalul @ 20:39 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, siječanj 18, 2008
EPILOG
  
Jutro je.
Prve su zrake stidljivog sunca već potjerale rijetke oblačiće magle udola. Prohladni
je početak proljetnog dana oživio ptice u krošnjama crnih visokih borova…a rosa je umila cvijeće..učinila paučja tkanja vidljivima.
Ayna nije mogla izdržati….morala je vidjeti mamu …naspavala se, a budeći se tijekom noći mogla je jasno čuti glasove …liječnik i mama su razgovarali…dječak kraj nje nije spavao…ležao je i buljio u strop…baš je čudan taj dječak ..mahala je ručicom ispred njegovog nosa…hej..idemo se igrati!!…ništa …. nije se pomakao…a sada je i u maminoj sobi tišina…zaspali su sigurno umorni od dugih razgovora.
Šteta što će ih morati probuditi…ali naprosto neće imati mira dok to ne učini; a je li mama ozdravila? Mora saznati.
Upala je u sobu baš kao i sva radoznala djeca…bučno kako to ona inače zna ,no mame u krevetu nije bilo…ipak…. cijela je soba mirisala na nju…dječakov je otac sjedio u tamnijem kutu…a do maminog kreveta sjedila je neka žena u maminoj stolici…tada je primijetila kako žena nosi i maminu spavačicu…bila je mršava , blijeda ,izrazito plavih podočnjaka ,a dugu je kosu posve raspustila…
Ayna se zbunila . Htjela je reći nešto poput ;Hajde ustajte..dan je!..ali zašutjela je. Objema rukama stade stezati Žutokapicu . 

«Gdje je moja mama!!?» 
  
«Dijete drago!» - prozbori tada žena dubljom bojom glasa – «Zar me ne prepoznaješ. ….samo je zla bolest bila teška..pa me malo preko noći promijenila.
Ali… to će se uskoro ispraviti..Jesi li sretna.?Ozdravila sam i neću umrijeti…to je sigurno…a volim te kao nikada prije! Dođi….inače ćeš udaviti Žutokapicu.»
Mama se tada promuklo ali od sveg srca nasmijala.
Iako znatno promijenjen…ipak bio je to mamin glas…a i mamine oči.
Takav osmjeh može imati samo ona pomisli Ayna… a strašna je bolest nju toliko promijenila…
Marija je znala da je iskreno i čisto srce djeteta osjetilo promjenu i da je sada posve zbunjeno ..kako i ne.. i prvo Ayna vidje jednu kaplju suze što napušta mamin obraz.
Uskoro njeno lice bijaše umiveno suzama.
«Dođi…dijete!»
Skočila je na nju i ljubila je…bila je hladna …ali Ayna nije marila..ljubila ju je i ljubila…ma hladnoća?..mora da je od bolesti i svježeg jutra..pomisli ..no sunce će to poslije izliječiti.
Leoar se i Marija zadovoljno pogledaše….
«Mala princezo !» - pozove ju Leoar – «moraš sada probuditi Bezimenog!»
«Ali on je budan….i neće se igrati…samo bulji u strop.»
«Ne….on ti je malo čudan..znaš…on tako spava…moraš mu golicati stopala..e pa da vidiš kako će skočiti!»
  
Nije čekala ni trena…ovaj joj se prijedlog strašno svidio….dobila je dopuštenje da učini nešto vragolasto. Izjurila je iz sobe.
Leoar tada usta sa stolice.
«Idemo li ? Obucite se…..jeste li sve ponijeli?»
Marija samo šutke klimne glavom. 
Sunce je brzo otopilo rosu. Dan je bio divan.
Na najvišoj grani najstarijeg bora veliki je jastreb mogao vidjeti kako su četiri prilike napustile kuću ,a uskoro kako su i ušle pod gusti splet krošnji visokih borova. 
To je bilo davno.
  
Svi su mještani obližnjeg sela znali kako su Jean i Pierre lovokradice. No..nitko ih nije prijavljivao jer bilo je mesa divljači zaslugom ove dvojice na nedjeljnom stolu svakog seoskog gazdinstva. Kada te večeri uđoše u krčmu ,svaki je naručio namjesto
vina duplu grožđanu rakiju. Krčmar se začudio. Po tome i po njihovim neuobičajeno uplašenim grimasama, mještani su odmah mogli zaključiti kako nešto nije u redu.
«Pistolijeri? ….da niste naišli na carske šumare!? – odmah zapita jedan od njih.
«Ne…ali volio bih da jesmo» - odgovori mu Pierre – «Htjeli bih vam ispričati..samo se bojimo da nam nećete povjerovati!»
Tada drhtavim glasom Jean prvi poče pričati
Mogli su se zakleti , kako je uz užasan krik sa najviše krošnje bora skočilo nešto mladoj djevojci nalik…i strašnom brzinom pred njihovim očima odnijelo im upravo ustrijeljenu srnu.. To…nešto..niti u snu ne bi namjeravali slijediti..a ruke su im se poslije još dugo ,dugo tresle.

«Tamo ima nešto « - reče vidno neraspoloženi Pierre – « i nisu stari ljudi uzalud upozoravali kako je taj dio šume uklet .U svakom slučaju malo ćemo se i od lova odmoriti….zbog njega osobno zanemarih kuću…od sutra pomažem ženi u vrtu!»
  
yallalul @ 19:25 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30